Zašto?!

Ovih dana svako malo se sjetim jednog mojeg novinarskog učitelja, Ricka Thompsona s britanske javne televizije koji je rekao kako mu je od svih pitanja čije odgovore mora sadržavati napisana vijest: tko, što, kada, gdje, kako i zašto, omiljeno ovo zadnje u nizu. Sjetio sam se toga jer je prilično razumljivo da sebi postavljam pitanje: Zašto se sve ovo događa? Od pandemije i zagrebačkih do petrinjskih potresa dolazi mi naoko hladan odgovor: Zato jer je priroda ipak jača od nas, zato jer ona bira kada i koliko će nas jako podsjetiti kako je bila prije nas a bit će i nakon nas i kao pojedinaca a vrlo vjerojatno i kao civilizacije. Samo što smo mi mislili da smo je pokorili, da smo odvojeni iznad a ne dio nje.

No taj je odgovor u meni isprepleten s osjećajem zahvalnosti što nisam u ovim nesigurnostima sâm i poniznosti što se mnogi moji planovi poduprijeti osjećajem vlastite važnosti čine krhkim. I ne, ne mislim da su ovi potresi neka kazna za nezahvalne ljude. Oni su prije razotkrivanje nedostatka političke ideje što zapravo želimo od tog divnog, zelenog ali prilično praznog prostora između Siska i Karlovca. Oni razotkrivaju neobrazovane političare koji se boje hoće li potres utjecati na proljetne izbore, hoće li se ipak pojaviti netko mlađi, pismeniji, odlučniji, poput onog momka koji je vikao predstavnicima Vlade kako dosada tamo nisu zabili niti jedan čavao. Oni razotkrivaju kako je infrastrukturno taj kraj bio zapušten i prije potresa o čemu sam pisao još prije tri godine.

Optimizam u meni bude pošteni ljudi puni empatije. Moj prijatelj, koji živi u Zagrebu, ima djedovinu u Gornjoj Bačugi, 13 kilometara Petrinje. Do tog sela nema javnog prijevoza godinama pa nije mogao provjeriti u kakvom mu je stanju kuća. No njegov je susjed uz pomoć nekoliko volontera već mu je prekrio krov ceradom.

Ta anegdota sigurno nije jedini takav primjer no u medijima ne nalazi mjesta jer je važnije jesu li Bad Blue Boysi pili ili radili, je li petrinjski gradonačelnik zadovoljan s prvih 30 milijuna ili nije, jesu li GSS-ovci odnijeli u svaku kuću paštetu ili nisu…Puno mjesta se poklanja onima koji žele pokazati kako je sve divno i organizirano kao i onima koji sve žele prikazati gorim no što jest. Onima, zaslijepljenima koji i dalje vide nacionalnost žrtava.

Tamo na terenu odvijaju se daleko važnije borbe. Ono što ulijeva optimizam je opet moje sjećanje na vrijedne ljude. U jednom predgrađu Gline prije otprilike pet godina stajao sam s jednim uzgajivačem krava u njegovu dvorištu. Stajali smo između njegove kuće i male sirane koju je tek uredio. „Vidiš li ono tamo mjesto nasred dvorišta. Kad sam se poslije rata vratio nije bilo ni kuće ni staje ni obora ni kućice za psa, ničega nije bilo, sve je bilo popaljeno i sve je bilo ravno, sve je bilo blato. Prvi sam dan tamo iskopao rupu i zapalio vatru pa na žeravici ispekao kruh. Sve sam obnovio i dotjero sam do 100 krava a onda je pala cijena mlijeka i nije im više bilo dovoljno dobro. Izgradio sam malu siranu ali sada me u njoj, iako je 10 metara od kuće, traže WC. Prestao sam prodavati sir na veliko već to radim na pragu kako smijem jer ne dam da mi vade džigericu (jetru) na živo!“

Ne dajte da vam vade džigericu na živo, samo nas rad, ljubav i poštenje mogu spasiti!   


 *Iznesena mišljenja ili stajališta autora ne odražavaju nužno stajalište HRT-a