Tišina oko nas

Kako je to kad ne čujemo i kad živimo u tišini, a moramo nositi maske i ne možemo komunicirati? To se odnosi na gluhe i nagluhe osobe koje u pandemiji ne mogu objasniti što trebaju, kad idu plaćati račune, tražiti neke dokumente ili kod liječnika ili kod socijalnog radnika. Zašto mislimo ako je netko gluh da je manje vrijedan i da nije jednako vrijedan?

U mojoj radijskoj emisiji Jedan plus jedan upravo sam se dotakao ovog problema i potrebe te tom prilikom doznao činjenice da je uvriježeno mišljenje za gluhe osobe zbog problema u komunikaciji, jer ne mogu normalno pričati i slušati ili mogu samo pričati, ali ne i slušati, da su nepismeni, neuki i bez obrazovanja. To je jedna jako velika predrasuda, jer nije poznato da ima jako puno osoba s ovim problemom koji su završili fakultete i rade dobre poslove. Treba znati da se kvalitetni poslovi mogu raditi i bez da čujete, ali morate na neki način komunicirati!

Doznao sam i da se njihov znakovni jezik razlikuje od zemlje do zemlje. I da nemaju hrvatski znakovni jezik, uopće ne bi mogli komunicirati s čujućim ljudima. I tu dolazimo do nerazumijevanja, jer sustav neke/mnoge nije naučio znakovnom jeziku. Zar ne bi bilo dobro i poželjno da i policajci, vatrogasci, medicinske sestre, profesori znaju znakovni jezik? Zašto mi kao društvo uvijek zaostajemo u nečemu? Zašto nam je teško prihvatiti gluhe osobe ravnopravno sebi.

I moram reći da se dosta već dugo družim sa gluhim osobama iako se ne mogu služiti njihovim znakovnim jezikom. Ali mi je još uvijek neshvatljivo da visoko obrazovane osobe gluhe osobe ne želimo integrirati u društvo. Te osobe čak i prevode s nekog jezika na neki drugi jezik za gluhe osobe, što mi se čini jako zanimljivo. Jedna moja prijateljica je gluha osoba, a po struci je fizioterapeut i iako ne čuje može kao i svi ostali biti dio ovog društva. Morali bismo ih pokušati uključiti, jer ako mi kao osobe koje čujemo shvatimo da policajac, liječnik, vatrogasac, medicinske sestre, državni službenici i svi ostali koji rade u javnim službama mogli bi naučiti znakovni jezik i na taj način adekvatnije pomoći gluhim osobama. Tada bi se i oni bolje osjećali jer bi se tada moglo s njima lakše komunicirati i rješavati njihove probleme.

Problem se dogodio i u ovoj pandemiji kada su gluhe osobe na lica dobile i masku koju moraju nositi zbog virusa pa ne mogu komunicirati što im treba. Gluhe osobe ne smiju skidati masku da bi objasnile što trebaju, a ni ljudi iza pleksiglasa na šalteru ne smiju ih skidati pa gluhe osobe nisu mogle s njima komunicirati bez prevoditelja za gluhe osobe, niti su mogle obavljati neke svoje potrebe bez pomoći. Zašto smo stvorili još jedan problem gluhim osobama kad ih i ovako imaju dovoljno, jer ni oni nemaju prevoditelja 24 sata koji bi išao sa njima i objašnjavao što oni sve trebaju? A nije ni stvar da prevoditelj stalno bude sa njima, već da oni budu što samostalniji i obavljaju svoje potrebe bez prevoditelja. A onda smo tu svi odgovorni jer smo svi jedna zajednica bez obzira čujemo li ili ne i vidimo li ili ne.

E sad, postavlja se jedno pitanje: Zašto smo toliko tradicionalni, zašto ne prihvaćamo da su neki ljudi drugačiji? Tu se nameće i drugi niz pitanja zašto naš Nacionalni stožer zadužen za Covid-19 nije razmišljao o gluhim osobama i da je to jedna jako velika populacija u našem društvu i zašto nisu neke službenike poslali na edukaciju da nauče znakovni jezik tako da mogu pomoći i gluhim osobama u njihovim potrebama u životu.

Zamislite samo da jedan dan ne možete čuti, vidjeti ili hodati i koliko bi vam ljudi trebalo pomoći da obavite nešto što trebate. Zašto u svakoj krizi zaboravimo na osobe s invaliditetom, slijepe osobe, gluhe osobe i djecu s teškoćama? Zašto smo mi ti koji smo stalno u nekom međuprostoru? Zašto društvo nikako da shvati da se vremena mijenjaju te da osobe s invaliditetom, slijepe osobe, gluhe osobe i djeca s teškoćama žele biti dio društva, žele biti dio svojih prijatelja, ali to ne mogu biti jer imaju neku teškoću i ne mogu se uključiti u društvo da budu ravnopravni i jednaki kao njihovi kolege koji su ili gluhi ili slijepi ili imaju neki drugi oblik invaliditeta.

Taj međuprostor uvijek će izgleda u ovom društvu popunjavati osobe s invaliditetom zato što mi kao društvo nikako da sazrijemo kao jabuka i da shvatimo da nisu svi ljudi isti oko nas. Zato apeliram, molim i vas podučite ljude oko sebe raznim tehnikama i znakovnom jeziku za gluhe osobe jer to može već sutra jako dobro doći kao pomoć u komunikaciji s njima. A svi vi koji negdje radite, a ne znate znakovni jezik kada budete u kontaktu sa gluhom osobom, a nema prevoditelja, molim vas prema tim se ljudima odnosite kao prema svim drugim osobama, jer oni nisu glupi, ni krivi što ne mogu komunicirati.
Toliko od mene za ovaj blog, Vaš Hrvoje Antonio Belamarić   

  

*Iznesena mišljenja ili stajališta autora ne odražavaju nužno stajalište HRT-a