Sve oko nas su čudne vijesti

Drage moje osobe s invaliditetom jeste li se ikad zapitali, zašto je sve čudno oko nas? Neki dan je moj prijatelj i kolega Damir Fatušić napisao kolumnu kojom objašnjava zašto su problemi osobe s invaliditetom, a ne pravobraniteljica za osobe s invaliditetom Anka Slonjšak. I dobro je postavio dijagnozu i napisao par divnih stvari s kojima se možemo složiti, ali i ne moramo.
Osobe s invaliditetom nikako da shvate da žive u društvu u kojem ih nitko ne doživljava u bližoj i daljnjoj okolici. A vrlo malo ili skoro ništa ne poduzimaju po pitanju sebe i drugih osoba s invaliditetom. Veliki je problem kad osobe s invaliditetom očekuju da će im riješiti problem udruga, savez ili netko treći. Nažalost, to sve ide od nas i naše inicijative i mi kao osobe s invaliditetom se moramo potruditi i pokazati i artikulirati svoje probleme. Isto tako savezi, udruge ili netko treći moraju konačno reći Vlasti da sad više nećemo biti dobri i zahtijevamo:

1.  Da budemo dio društva u kojem živimo i da budemo ravnopravni u sustavu bez obzira imali invaliditet ili ne imali invaliditet

2.  Da imamo pravo na adekvatno obrazovanje kao i zdravi učenici 

3.  Da imamo pravo se adekvatno natjecati za radna mjesta u javnim i državnim službama bez obzira koja nam je vrsta invaliditeta i da ne smijemo biti diskriminirani, živjeli mi u velikom gradu, općini ili županiji i da se mora naći adekvatno radno mjesto i da radimo u pošti, banci, općini ili mjesnoj zajednici 

4.    Da imamo pravo na mogućnost prijevoza, kretanja bilo gdje i bilo kada 

5.  Da za svoj rad budemo plaćeni ne zato što smo osobe s invaliditetom, nego zato što vrijedimo toliko koliko radimo

Kad se ovi uvjeti ispune, onda osobe s invaliditetom mogu reći da su dio tog društva. Zašto to tako pišem? Zato što smo mi još uvijek zatvoreni, neprihvaćeni i neshvaćeni. A dijelom je krivica i u nama i u udrugama i u savezima i u onima koji ne razumiju tko, što i gdje su osobe s invaliditetom.

Svoj život živim kao osoba s invaliditetom od rođenja i tragično je da je svaka godina sve napornija i sve teža i da ne znam što više da napišem i napravim, da potaknem osobe s invaliditetom oko sebe i da im pokažem put u kojem trebaju djelovati u ovom društvu. A isto tako ne znam više koju instituciju da probudim da shvate da osoba s invaliditetom u Hrvatskoj ima 12 posto i da to nije baš mala brojka. I još jedna jako bitna stvar… Mi oko sebe uopće ne primjećujemo ni osobe s invaliditetom, ni udruge, ni savez. Zašto? Savezi su postali, dijelom, svrha jedne male manjine osoba s invaliditetom koji su njihovi članovi, a udruge isto tako. I onda su osobe s invaliditetom ljute na pravobraniteljicu Anku Slonjšak, a Anka po mom mišljenju radi najbolji mogući posao. Jer kad vlast nema volje, ni vremena da se posveti osobama s invaliditetom i da ih pita što im sve treba i kako mogu partnerski da djeluju i naprave projekte i programe, a osobe s invaliditetom su u svemu tome izgubljene, odsječene i bore se za vlastitu egzistenciju da bi preživjeli od mjeseca do mjeseca s 1.500 do 2000 kuna bez obzira jesu li udruge, savezi ili neko treći uz njih ili nisu. A vlast po pitanju programa apsolutno ništa ne radi. 

Volio bi da shvatimo jednu stvar, mi osobe s invaliditetom, bez našeg angažmana i našeg podržavanja barem pravobraniteljice za osobe s invaliditetom nećemo puno napraviti sami ili samo s udrugom. Jer udruge su nažalost postale same sebi svrha. A osobe s invaliditetom moraju te iste udruge natjerati da se ne prodaju za milijun, dva kuna, a s druge strane moramo se izboriti da u životu dobijemo ono što nam pripada. Toliko od mene u ovom nebrijanom blogu. 

Vaš bloger Hrvoje Antonio Belamarić 


*Iznesena mišljenja ili stajališta autora ne odražavaju nužno stajalište HRT-a