Močvara

Živimo u jako turbolentnim i izazovnim vremenima. Što se tiče osoba s invaliditetom one su u jako nezavidnoj poziciji, jer im je sužen kut kretanja, gledanja i svega ostalog. Ne samo zbog koronavirusa nego i zbog ekonomskih prilika u zemlji.

Svaki dan ljudi imaju problema. Imaju jedan veliki problem što razmišljaju kako preživjeti, kako održati obitelj, posao i sebe zdravima. I tu dolazimo do mog naslova… Močvara…

Sigurno da puno bolje nije ni u europskim zemljama, ali neke zemlje su stvarale zalihe u kapitalu, hrani i vodi. Hrvatska kao mala zemlja nije nikada razmišljala da može doći jedna velika ekonomska kriza. Isto tako nismo razmišljali što ćemo s ljudima kad počnu gubiti radna mjesta, što ćemo s osobama s invaliditetom koji ionako malo rade, a u ekonomskoj krizi mogli bi još manje. Zemlja nikad nije iznijela konkretne mjere kako će pomoći ljudi koji ostaju bez posla i od kuda će namaknuti novac ako ekonomija ne funkcionira i kako ćemo živjeti.

Nisam katastrofičar, nego realist. I ovo se ne tiče političkih stranaka samo, nego svih nas. Tiče se i onoga što stalno govorim, a to je solidarnost. Kad ćemo se zahvaliti medicinskim radnicima, ali ne u smislu da im zahvaljujemo pljeskanjem, nego kad ćemo im zahvaliti većom plaćom, kada ćemo bolje opremiti policajce, kad ćemo ih zaštititi? Je li normalno da policajac koji brani zakon, ustav i institucije ima plaću 4.500 kuna i da može zbog jednog, dva ili više metaka umrijeti ili ostati trajni invalid. Kako ćemo se nositi sa problemima starijih osoba koje već sad jadne ne znaju gdje bi same sa sobom, jer obitelji im ne mogu doći, moraju paziti s kim se druže, a nitko ih ne pita kako je njihovo psihofizičko stanje. I tu se postavlja pitanje dokad ćemo se ponašati neodgovorno u društvu, bez jasnih kriterija kako pomoći osobama s invaliditetom, starijim osobama, osobama koje gube posao ili osobama s intelektualnim poteškoćama i kako ćemo kao društvo reagirati na krizu neslućenih razmjera.

Nemojmo zaboraviti i na ovršene građane kojima sad svi pametujemo, a bit će ih još više. Zašto? Čovjek jednostavno ne može zaraditi, pa ne može ni platiti. Tragično je da ljudi danas jako teško plaćaju struju, vodu, plin ili ukratko režije. Dok čekamo da ovo ludilo oko nas prođe, ne radimo na nikakvoj toleranciji u društvu, a i jako malo radimo protiv govora mržnja. Najljepše nam je i najlakše sve prebaciti na školski sustav, ali pogledajmo malo oko sebe. Kako mi komuniciramo međusobno, kako ne poštujemo jedni druge, kako ne poštujemo vjeru, kako ne poštujemo boju kože… Kako na žalost ne poštujemo ni starije, a mlađe nismo naučili osnovnoj kulturi, makar moram to staviti pod znakove navodnika, nisu svi mladi takvi da ne poštuju i da ne govore normalne stvari, al' ajmo reći, ima jedna zlatna sredina mladih s kojima bi trebalo jako puno raditi i jako puno razgovarati.

Zašto nitko u društvu ne razmišlja kako ćemo preživjeti ne godinu, nego slijedećih deset godina i što bi trebali napraviti da se bolje razvijemo kao društvo u svim segmentima i kad ćemo krenuti sa otvorenom komunikacijom prema svima i sa dozom velikog uvažavanja jednih prema drugima, a kad ćemo prestati imati agresivne nastupe prema bilo kome oko sebe. Pa makar to bile i osobe s invaliditetom. Makar su osobe s invaliditetom još najmanje agresivne, koliko bi mogle biti s obzirom na njihovu poziciju. Što smo napravili i što ćemo napraviti da krize, ljudske gluposti ili bilo što drugo traje puno kraće i puno lakše za građane koji sad ne znaju kako će preživjeti. Jesmo li razmišljali o djeci i o njihovim krizama koje će proživjeti zbog toga što su njihovi roditelji izgubili posao i nemaju neku perspektivu.

A sada budimo malo i pozitivni, ja znam da smo mi jak narod i da nas možeš tući, mlatiti i ko' magarca za uši povlačiti, a mi ćemo pokazati da možemo preživjeti i opet ćemo biti zadovoljni s malim stvarima. S malo izleta, s malo više zdrave hrane poput blitve, s puno smijeha, ali moramo isto tako prestati biti destruktivni i početi biti pozitivni. Moramo opet krenuti iz ničega jer mi smo u tome najbolji! Zato svima vama poručujem glavu gore, osmjeh i za kraj… kad vas pitaju kako ste, slobodno recite: Nikad bolje u ova glupa vremena!

Vaš bloger Hrvoje Antonio Belamarić


*Iznesena mišljenja ili stajališta autora ne odražavaju nužno stajalište HRT-a