Igrice

Živimo u svijetu gdje se jako puno ulaže u igrice, gdje mladi umovi stvaraju nove ideje i novu percepciju. Proizvodnja videoigara dosegla je visok stupanj proizvodnje igrica, a u taj krug ušla je i Hrvatska.

Firma Nanobit je uspjela čak zainteresirati strane ulagače da svoj novac ulože u njihove videoigrice. I sad smo svi jako pametni i svi bi htjeli 250, 350 IT firmi, ali nažalost ne možemo jer nemamo toliko ljudi koji bi se time mogli baviti. Zašto? Zato što nam je informatika i poučavanje o njoj vrlo daleko, ali to ne znači da se moramo predati, nego moramo početi ulagati u IT sektor, jer to nisu samo videoigrice nego može konkretno pomoći i osobama s invaliditetom, kao na primjer pametne kuće koje mogu pomoći osobi s invaliditetom da se na njegov glas otvore vrata, upali svijetlo, pusti voda. Sve vam se to možda čini vrlo jednostavno i zanimljivo, ali osobi koja ne može upaliti ili ugasiti svijetlo, pustiti ili ugasiti vodu, podignuti ili spustiti roletu to bi jako puno značilo.

Danas su nam mobiteli puni aplikacija, danas čak poruku možemo poslati i glasovnu, a mobitel piše bilo na hrvatskom, engleskom ili njemačkom. Što dovoljno govori da je tehnologija otišla jako naprijed, bez obzira na sve. Danas automobili u sebi imaju kompjutere i senzore koji kad auto primijeti pješaka može stati, što je prije deset godina bilo nezamislivo. Je li to dobro ili nije, ja to ne mogu reći jer nisam IT stručnjak, ali može pomoći.

A sada se vratimo onome što djeca najviše vole, a to su videoigrice. Ima ih raznih, ima ih poučnih, ima ih agresivnih i ima ih onakvih kakve ne bi nikome htio, a to znači da su preagresivne, prekrvave i prežestoke. Ali tu su roditelji koji moraju malo pogledati u mobitel svog djeteta i reći "ovo možeš igrati, ovo ne možeš igrati".

Isto tako neke igrice stvaraju ovisnost, agresiju i samootuđenje. Ali ne treba igrice zabranjivati nego s djetetom treba razgovarati. Ja sam ona generacija koja nije imala tu sreću da je imala veliku navalu igrica i da su me igrice zanimale, ali danas djeca mogu vrlo lako doći do igrica, instalirati ih i igrati od jutra do mraka. Bez obzira na to imaju li zadaću ili ne. Dječje igrice se rade čisto zato da se poboljša percepcija, da se poboljša grafička podloga i da djeca iz igrice nešto nauče.

Roditelji su u nemilosti kada im tu igru moraju zabranjivati, oduzimati mobitele na neko vrijeme. To je samo restrikcija, zato s djecom treba jako puno razgovarati, a sve je na roditelju i djetetu koje igra tu igricu. Al da bi igrice trebale biti poučne, trebale bi i da bi što više djece trebalo uključiti u izradu igrica, a na nekoj normalnoj osnovi. Volio bih kroz neko vrijeme da roditelji igraju sa svojom djecom  igrice i da im ukažu na probleme samih igrica, npr. djeca koja imaju epilepsiju nije im uputno da budu često pred ekranima za igrice zato što refleksija svijetla i raznih boja može potaknuti epilepsiju.

E sad, ne možete zabraniti nekakvu igricu jer one dolaze iz cijelog svijeta od Indije i Kine, Amerike, pa do najmanjih mjesta poput Hrvatske. A onaj tko osmišljava igrice njemu je bitno da igrica ima što više korisnika i da bude što pristupačnija, ili da bude besplatna. Drago mi je kad mladi ljudi ulože trud, vrijeme u neku korisnu igricu i da pokazuju da i u malim zemljama ima kreativnih ljudi. Meni je samo žao što nema više osoba s invaliditetom koje bi radile u IT sektoru i koje bi pomogle prirediti igricu ili napraviti nešto što bi olakšalo osobama s invaliditetom život. Ne mora to biti igrica, to može biti i program za čitanje, pisanje ili prevođenje i titlovanje raznih filmova s raznih jezika. 

IT industrija će biti sve jača i jača, polako se kreće prema umjetnoj inteligenciji, prema robotici pa čak imamo i robota voditelja dnevnika, i on nam se sada čini malo neobičnim, ali vjerujte mi, s vremenom će nam to biti kao da je to živi voditelj.

Djeci poruka - nemojte visiti pred ekranima više od sat vremena, znam da ima jako puno igrica, znam da želite biti u toku s tim, ali dok čitate ovaj tekst razmislite kakvu biste vi voljeli igricu napraviti i da ju igraju u cijelom svijetu, al pazite da ne bude agresivna. Roditeljima poručujem da igraju s djecom igrice. Razgovarajte s djecom o igricama, razgovarajte u svojoj obitelji i upoznajte ih s IT i kompjuterima i objasnite im da im kompjuteri ne mogu biti najbolji prijatelji, nego da moraju izaći van. Jer igrica može biti opsesija, bolest koja može dovesti do psihofizičkih poremećaja od predugog igranja i buljenja u monitore.

Vaš bloger Hrvoje Antonio Belamarić


*Iznesena mišljenja ili stajališta autora ne odražavaju nužno stajalište HRT-a