Neutaživa žeđ

Ponekad se spotaknem na samosažaljenje prokrvljeno mišlju kako moj rad i obrazovanje nisu dovoljno vrednovani. I dok pametujem drugima na sličnim etapama s Isusovom anegdotom o nadničarima s istim nadnicama a različitim radnim vremenom sam sebi takvo posrnuće objašnjavam katoličkim odgojem i podsvjesnim, dječje neodgovornim očekivanjem kako će Sveznajući, Svemogući, Sveprisutni a ponekad i indiferentni Bradonja ipak sve popeglati na kraju u ravnotežu, tamo daleko u budućnosti gdje se perspektiva skuplja u jednu točku. Ili sebi kažem: Odrasti, tko ti je lagao da je život uvijek smislen i pravedan!

Očekivano meni bliski pruže mi utjehu u tapšajućim zagrljajima. Neočekivano uvijek jedan uvid stigne i od privilegiranih. Iako nisu radno aktivni i ne doprinose oni traže poštovanje, uglavnom mladih, a dobivaju ga samo od onih sličnih ili onih kojih se boje ili ih žele iskoristiti. Njihove lažne grbe kao da govore: Može li bez PDV-a? Može li bez truda? Može li preko reda? Može li se do još više tuđeg, javnog novca? Može li se do priznanja? I gledajući ih razmišljam koje je prokletstvo dobiti nešto što nisi zaslužio stalnim radom, ne znam bili ih sažalijevao ili prezirao zato što su uvijek i stalno nezadovoljni pa neutaživo žedni neukusno i povazdan kukaju.

Svjetlo nade stigne i od marginaliziranih. Evo jučer, tijekom snimanja za divnu emisiju Plodovi zemlje (za koju mi je čast i veliko zadovoljstvo raditi) sreo sam nevjerojatno pozitivne ljude iz Udruge BINGO pčelarenja koje okuplja umirovljenica u kolicima Jadranka Luketa Marković. Imaju svoj pčelinjak u Maksimiru gdje se okupljaju i djevojčica od 10 i bakica iz doma od 100 godina. Proizvode svoje kreme protiv bolova na bazi propolisa. Bore se da stalno uče, ostanu uspravni, daju godinama život…umru usred stremljenja da uljepšaju svijet.

Nakon toga posjetili smo edukacijski pčelinjak na Sveučilišnom kampusu Borongaj gdje mi je profesor Nikola Kezić pričao o novim uređajima za skupljanje pčelinjeg otrova od kojeg se tu, u Zagrebu, proizvode kreme za saniranje sportskih ozljeda. Slušam profesora koji je odgojio i obrazovao stotine pčelara, educirao osobe s invaliditetom i ohrabrivao ih da se zaokupe s par košnica…gledam kako mu se sjaje oči, prepoznajem onu istu strast koju ja imam prema svojem poslu.
 
Ti su susreti moja zaslužena privilegija na kojoj sam zahvalan. Takvih se ljudi ne mogu nikad dovoljno napiti. Pogledajte u Plodovima ove nedjelje varam li se.   

*Iznesena mišljenja ili stajališta autora ne odražavaju nužno stajalište HRT-a