Postupno deranje kože

Sjećam se veoma živo kakvo je uzbuđenje vladalo u Fondu za zaštitu okoliša kad smo stigli na potpisivanje ugovora o sufinanciranju izgradnje Županijskog centra za gospodarenje otpadom Marišćina između predstavnika Europske komisije, ravnatelja Fonda Vinka Mladinea, tadašnjeg župana primorsko-goranskog Vidoja Vujića i predstavnika Grada Rijeke Željka Jovanovića prije desetak godina.

Nitko tamo nije propitivao tehnologiju koju ćemo kupiti europskim novcem niti se postavljalo pitanje koliko će raju u krajnjoj liniji stajati odvoz i zbrinjavanje otpada u tom neučinkovitom, preskupom postrojenju s već tada zastarjelom tehnologijom.

Moj zločesti, novinarski gen nije mi dopustio, a da ne pitam predstavnike lokalne samouprave znaju li uopće gdje će se zbrinjavati gorivo iz otpada proizvedeno u Centru, a tada se govorilo o 30 tisuća tona na godinu jer se maštalo kako će se time financirati cijeli sustav. Gospodin Jovanović je tada rekao: Nemam pojma, mi smo samo bili sretni da netko želi naš otpad. Pokušao sam bezuspješno doći ovih dana preko službenog SDP maila do njega da provjerim je li još uvijek sretan. Povod je poskupljenje zbrinjavanja otpada u tom centru sa sadašnjih 470 na 1180 kuna za miješani komunalni otpad, a čak 1990 kuna po toni bez PDV-a za glomazni otpad od 1. listopada. Bit će to veoma gorka pilula za glasače u Primorsko-goranskoj županiji pred lokalne izbore sljedećeg proljeća. Ili će im se koža ipak derati postupno?

Poskupljenje se pokušava spriječiti osnivanjem Društva za zbrinjavanje goriva iz otpada o kojem upravitelji Centra ne žele pričati, a i u Fondu za zaštitu okoliša o tome također šute. Neslužbeno doznajem kako je riječ o 5 do 6 milijuna kuna skupljenih iz ekoloških poreza i renti na nacionalnoj razini (vjerojatno od gradova i općina koje previše odlažu otpad). Ta bi anestezija poslužila da se poskupljenje odgodi za 5 do 6 mjeseci iliti poslije lokalnih izbora.

Iz tvrtke Ekoplus, koja upravlja Centrom stiže objašnjenje poskupljenja: Zbrinjavanje goriva iz otpada za što je prema projektu bilo predviđeno 0 kn/t sada košta oko 1.200 kn/t. Također je u posljednje četiri godine, odnosno od 2016. kada je formirana cijena i CGO Marišćina počeo s radom, došlo do značajnog porasta parafiskalnih nameta – komunalna naknada iznosi 6,5 milijuna kuna, a iznos naknade za opterećenje okoliša 2,5 milijuna kuna. Povećala se cijena električne energije za 30%, a s obzirom na vrlo mali broj odvajanja otpada, u ljetnim je mjesecima prihvat otpada veći od kapaciteta samog pogona što onda povećava troškove zbrinjavanja komunalnog otpada.

Novim se cjenikom s Marišćine, upozorava jedna bivša direktorica komunalne tvrtke, svjesno krši zakon jer Uredba o otpadu govori: Strukturu cijene javne usluge čini cijena javne usluge za količinu predanog miješanog komunalnog otpada, cijena obvezne minimalne javne usluge i cijena ugovorne kazne, a želi sada se naplaćivati i druge vrste otpada poput smeđe kante i odbačenog namještaja.

Josip Katalenić iz Udruge Krizni eko stožer, koja se godinama buni zbog smrada iz Centra, tvrdi kako lokalni općinari i gradonačelnici uporno ne omogućuju građanima sustavno razdvajanje otpada jer bi to financijski ugrozilo rupu bez dna zvanu Marišćina, a njihovim komunalcima stvorilo dodatne troškove za plastiku i biootpad koje nitko neće. Iako im je to pod pritiskom Kriznog eko stožera naredio ministar Ćorić u listopadu prošle godine. Ministar jednostavno ne želi priznati da mehaničko-biološka obrada otpada predviđena u svim centrima diljem Hrvatske ne može postići europske ciljeve razdvajanja otpada.

Isto tako on ne želi priznati da su centri financijski neisplativi, čak da ne mogu raditi ni s nulom zato što ne mogu proizvesti dovoljno kvalitetno gorivo iz otpada pa ga cementare ne žele. Iako se iz Ekoplusa hvale kako ih je samo koronakriza spriječila da prodaju svoj loš proizvod istina je da su ove godine u istarskoj cementari preuzeli svega 683,64 od projektiranih 30.000 tona.

Rješenje nije jednostavno i prelazi granice jednog mandata. Prethodni je prošao bez napretka u bilo kakvoj uspostavi domaće reciklažerske industrije koja bi preuzimala razdvojene sirovine, bez uspostava centara za ponovnu uporabu svih upotrebljivih a odbačenih uređaja u svakom većem gradu, bez lokalno raspoređenih kompostana i bez lokacija za primjenu proizvedenog komposta… Umjesto toga i dalje smo zemlja gdje se otpad i dalje gomila na ledinama a onaj se koji se ne može prodati i izvesti preko kumovih tvrtki prigodno samozapaljuje.

*Iznesena mišljenja ili stajališta autora ne odražavaju nužno stajalište HRT-a