Zagrljaj po kojem jesmo

Misleći da njegove kćeri spavaju uletio je moj prijatelj u hladnu, potresnu nedjelju 22. ožujka u 6 sati i 25 minuta u njihovu sobu i zatekao veću, ali mlađu kako grli i tješi krhkiju, ali stariju sestru. Sjetio sam se te slike dok sam tijekom snimanja reportaže za emisiju Zagrebačka panorama promatrao kćer koja je došla posjetiti ovih dana svoju majku. Prvi puta su se vidjele od početka ožujka pred obnovljenim zagrebačkim Domom za starije osobe Dubrava gdje su kao i ostalih 38 zagrebačkih domova opet dozvoljene posjete. Mahala joj je nestrpljivo s dvadesetak metara udaljenosti na stazi koja vodi između debelih platana i borova oko doma. Majka ju je prepoznala tek na nekih pet metara.

Ne smijemo se grliti, rekla je isprva kćer no nakon što se bakica zahvalila što ju je zvala svaki dan i pričala o unucima i praunucima više nije izdržala i popravila joj je pramen kose stavivši joj ga iza uha. Onda je opet povukla da bi nakon par minuta opet nagnuta na jednoj nozi stisnula njezino rame protrljavši joj za ohrabrenje nadlakticu. Pa onda opet par minuta razgovora i nakon toga je majku pomilovala po licu.

Bakica je rekla kako u njezinoj rodnoj Valpovštini već citiraju njezin odgovor na pitanje kako je: Dobro sam jer znam tko sam, gdje sam i zato jer još uvijek mogu sama sebe poslužiti! Kćer sam pitao: Kako utješiti druge kada se boje smrti i boli? Ne znam vam odgovor na to pitanje, teško je to, nisam ni sama sebi dala neki odgovor, odvratila je suznih očiju. Zapravo sve ona već čini dobro, pomislio sam kasnije.

U ovo doba kad se trzamo na poslu, na obiteljskim ručkovima, tijekom slučajnih susreta i na rođendanima procjenjujući od osobe do osobe tko ima hrabrosti pružiti ruku i tko hrli u zagrljaj bez razmišljanja kao da su na svoje došli oni koji to nisu voljeli raditi ni prije. To su te Niprije koje uvijek obraz nude a tuđe ne ljube, osobe s emotivnim invaliditetom koje misle da se muškarci ne trebaju poljubiti u obraz jer time ozbiljno dovode u pitanje vlastitu muškost, profesionalnost, nemilosrdnu ambicioznost skrivenu iza navodne asertivnosti i kojeg sve ne self-help smeća, to su te hladne zmije koje odlučno čuvaju svoju skupu šminku punu parabena i ostalih otrovnih dodataka za produljeno trajanje ljubeći zrak: Kiss, kiss, micica!

Zagrljaj govori tko smo, imamo li potrebu i znamo li nekoga stisnuti, bez riječi pokazati da je važan ili važna. Kažu znanstvenici da nam je potrebno 9 do 12 zagrljaja dnevno jer su zapravo zaštita od bolesti i način poboljšanja naše komunikacije s drugima, bar onima kojima su drugi potrebni. Bez zagrljaja jednostavno ne možemo biti to što jesmo.  

*Iznesena mišljenja ili stajališta autora ne odražavaju nužno stajalište HRT-a