Osobe s invaliditetom (ne)trebaju raditi

Ovih me dana prestravila informacija da je Vlada Republike Hrvatske pod teretom krize prvo oduzela prava osobama s invaliditetom uzevši u ožujku 300 milijuna kuna iz sredstava novčane naknade zbog neispunjenja obveze kvotnog zapošljavanja osoba s invaliditetom, a onda prije nekoliko dana, iz tog istog fonda uzeto je još dodatnih 150 milijuna kuna.

Novac umjesto za osobe s invaliditetom preusmjeren je u vladin projekt Potpora za očuvanje radnih mjesta u djelatnostima pogođenima koronavirusom. Pa se pitam zar osobe s invaliditetom ne trebaju čuvati svoja radna mjesta? I zar ne treba brinuti o njihovim životima?

Svi trebamo radna mjesta. I zato mislim da ne treba uzimati poticajne mjere za njihovo zapošljavanje jer društvo se prije svega mjeri prema slobodi, integraciji i socijalizaciji osoba s invaliditetom. Nije dovoljno što osobe s invaliditetom nisu bile prepoznate u mjerama Vlade nego im se sad uzelo i za njihovo zapošljavanje. Ja ne mogu drugačije to komentirati, nego samo mogu reći da me sram. I pitam se da li su druge zemlje u Europi uskratile poticajne mjere za osobe s invaliditetom za njihovo zapošljavanje. To dovoljno govori kako mi kao društvo stalno guramo osobe s invaliditetom u drugi plan. Ja sam za to da svi podnesemo teret krize, ali nisam da prvo stradaju osobe s invaliditetom.

Još jedna činjenica koju su otkrili mediji je da pravobraniteljica za osobe sa invaliditetom nije bila upoznata s ukidanjem mjera poticajnog zapošljavanja osoba s invaliditetom. Vlada Republike Hrvatske nije komunicirala s pravobraniteljicom za osobe s invaliditetom i tražila njezino mišljenje. A ja mislim da kad se već nešto uzima osobama s invaliditetom onda bi to valjda valjalo raspraviti i o tome obavijestiti pravobraniteljicu za osobe s invaliditetom Anku Slonjšak. Pokazuje se i divna činjenica da ni udruge osoba s invaliditetom nisu reagirale i rekle "ne možete to uzeti" tako da to isto pokazuje činjenicu da se odlučuje bez osoba s invaliditetom i da ih se nikada ni za što ne pita.

Odavno sam već shvatio da sam kao i sve osobe s invaliditetom u ovoj zemlji zadnji ili da smo zadnji po pitanju bilo čega. Što još jednom pokazuje da ne poštujemo konvencije koje smo potpisali kao država. Pa će biti zanimljivo pratiti kako će se ta situacija u dogledno vrijeme razvijati.  No čini se da se ništa neće dogoditi dok osobe s invaliditetom ne izađu na ulicu i kažu "dosta" - neće im biti puno bolje. Ne možemo šutjeti i gledati kako sve prolazi mimo nas i ne smijemo dozvoliti da nam se snizuju kriteriji samo zato što smo osobe s invaliditetom. Žao mi je što nemam podatke kako će ovaj problem riješiti druge zemlje, no svakako ću se potruditi nabaviti ga u dogledno vrijeme. Tad ćemo vidjeti koliko su druge zemlje u ovoj krizi pomagale osobe s invaliditetom.

Kako će se osobe s invaliditetom snaći u ovoj krizi ovisi samo o njima i njihovoj prodornosti, snalažljivosti i upornosti. Da je kriza velika to znamo svi pa i osobe s invaliditetom su svjesne toga, ali svaka kriza lakše se prebrodi ako se ljudi pa i osobe s invaliditetom što prije uključe u svijet rada. Možemo li mi to, to je sada jedno veliko pitanje. I hoće li osobe s invaliditetom uspjeti u ovoj krizi naći novi posao, hoće li neki od njih biti na nekoj pomoći dok ne nađu novi posao to ćemo isto vidjeti, a isto tako vidjet ćemo koliko bi kriza mogla trajati. Jer to nažalost ne zna nitko u Europi pa ni u svijetu, a teško je predvidjeti i u Hrvatskoj. Sve naravno ovisi o nama samima koliko ćemo prihvatiti da što prije krenemo stvarati nova radna mjesta, bez obzira na sve oko nas. Srećom u sustavu smo Europske unije pa ćemo dobiti neke poticaje za nova radna mjesta samo da ta sredstva opet ne završe tamo gdje ne trebaju.

Nadajmo se da ćemo ovaj put biti pametniji i da ćemo zbog sebe napraviti sve da nam sutra bude bolje. Nadam se da nam neće smanjiti socijalna i ostala prava jer moram reći da osobe s invaliditetom žive od invalidnine koja iznosi 1.500,00 kuna, a neki žive i od njege i tuđe pomoći koja iznosi 600,00 kuna ili od mirovine koja je vrlo, vrlo niska. Ti su ljudi primorani skupljati flašice da bi mogli bar malo bolje živjeti.

Nemojmo zaboraviti da u ovoj krizi stradavaju svi pa tako i najveće zemlje poput Amerike, Kine, Australije, Europe i svi ćemo na kraju osjetiti tu krizu, netko jače netko slabije, ali mislim da bi najkasnije to trebale osjetiti osobe s invaliditetom gdje god živjele, na kojem god kontinentu i da se država prepoznaje onda kad prvo pomaže onima koji trenutno stradavaju ili ne mogu naći novi posao.

Za kraj, mene je ova odluka Vlade Republike Hrvatske jednostavno iznenadila zato što smo mi osobe s invaliditetom također oni koji plaćaju poreze i prireze ove države.

Vaš bloger Hrvoje Antonio Belamarić


*Iznesena mišljenja ili stajališta autora ne odražavaju nužno stajalište HRT-a