Izgubljeno školstvo

Hrvati ne znaju drugo nego samo improvizirati. Tako smo improvizirali "na vrat na nos" online nastavu, zato što je došla pandemija i Covid-19 nam je zakucao na vrata. Online se održava već puna tri tjedna uz veće i manje poteškoće roditelja, jer djeca pogotovo mlađa, nisu informatički pismena da bi se mogla sama obrazovati.

A s druge strane imate i stariju generaciju profesora koji se ne služe novim tehnologijama. Bilo je tu svega, nazvao bi to kratko i jasno  - lunapark. Ali škola i je lunapark i pokazala je da se u obrazovanju ne može eksperimentirati i da se ne može improvizirati. U svemu tome smo zaboravili djecu s teškoćama u razvoju koja vrlo teško prate nastavu. Njima su zbog Covida-19 oduzeti osobni asistenti i sve je palo na glavu roditelja koji su prisilno postali osobni asistenti, ali i učitelji svoje djece kako bi ovi mogli pratiti nastavu.

Imate dijete s down sindromom koje i u normalnim uvjetima teško prati nastavu, a kako je onda tek njegovoj majci koja mu tumači online nastavu. Jer tko sada njega može nagovoriti da prati zadaću, gdje mu je ikona za ovu ili onu radnju… Tako je i sa djecom iz spektra autizma koji imaju problem u praćenju nastave , a još teža stvar je zadržati fokus na određene predmete što dovoljno pokazuje koliko je ovaj sustav obrazovanja  čudno i glupo napravljen. Al' zašto su im u svemu tome oduzeti asistenti – pojma nemamo.

To već dovoljno govori da je obrazovni sustav opet zaboravio na djecu s teškoćama u razvoju. No, nije to, siguran sam, ni prvi ni zadnji put jer sad zamislite što je s onima koja imaju kombinirana oštećenja djece s teškoćama pa probajte samo zamisliti profesora koji se njima bavi i pokušava im online prilagoditi nastavu i još očekivati rezultate…

Nisam za to da djeca s teškoćama u razvoju ne idu u školu, ali sam za to da kad se uvode nove tehnologije da se treba razmišljati i o njima i o onome što oni mogu i onome što oni ne mogu. Pitanje na kraju je kakvu će oni ocjenu dobiti kad se ne mogu pravilno izražavati i pokazivati razumiju li ili ne gradivo.

Druga velika bojazan je što će njihovi roditelji dobiti blagi PTSP, jer niti su svi roditelji na razini da razumiju njihovo gradivo, a ni ne trebamo to tražiti od roditelj jer imamo nastavnike, defektologe, pedagoge i dr. Ono što se pokazalo je da kad se nešto radi na brzinu, nije dobro, ali nije dobro ni za djecu s teškoćama u razvoju. Evo još nekoliko primjera: kada imate dijete s cerebralnom paralizom i epilepsijom ono ne smije cijelo vrijeme biti ispred ekrana jer refleksija ekrana može pobuditi epilepsiju. A kroz ovu školu se pokazalo da djece više uče online nego što uče u redovnoj nastavi. I sad ono najsmješnije, država, Nacionalni stožer civilne zaštite i Ministarstvo obrazovanja odlučilo je da djeca 11. svibnja ponovno krenu u školu. Kako da krenu kad moraju imati razmak, kako da shvate da su tri sata u školi, a tri sata online. Također i na prijevoz do škole mogu izgubiti sat vremena pogotovo ako žive u Zagrebu i gdje je većina škola stradala u potresu. Pitanje je i kako održavati distancu među djecom i kako osigurati da ne pokupe virus.

Škola bi ubrzo trebala završiti pa mi nije jasno zašto nije do kraja online. I zašto mislimo da nastavnici ne mogu predavati u školi, pa tri sata online pa dva sata preko televizije. Ne da ćemo zbuniti djecu, ne da ćemo zbuniti djecu s teškoćama u razvoju, nego ćemo zbuniti i roditelje. A jadna djeca neće znati ni koga ni što da slušaju. Moram reći da je toga stvarno dosta, nemojte se igrati s djecom kao da su zečevi i završite školu normalno jer ponavljam ne znam gdje će djeca od prvog do četvrtog, jer neke škole ne udovoljavaju ni osnovnim tehničkim uvjetima, a ponajmanje trebamo da im zbog školovanja na glavu padne krov.

Hvalili smo se kako smo prvi u Europi napravili online model obrazovanja i kako su drugi to preuzeli od nas. Nije bitno jesmo li prvi ili peti nego razumiju li djeca gradivo, stižu li to profesori objasniti i što je s roditeljima koji su pod stresom od Covida-19, brige o djeci i svog posla. Bilo bi lijepo da ne radimo od roditelja buduće nastavnike jer oni za to nisu školovani i možemo napraviti samo veliki problem u shvaćanju škole, učenja i gradiva. Druga stvar koja mi je zanimljiva roditelji su rekli NE za odlazak u školu, a to su rekli i iz Sindikata obrazovanja koje moram podržati jer mislim da o sustavu ne mogu odlučivati profesori i učitelji nego da to mora odlučiti Ministarstvo obrazovanja i da tu ne može pomoći ni jedna anketa.  

Stalno govorim da ocjene nisu bitne i s koliko će završiti razred, nego hoćemo li ih naučiti kako se snaći u životu i znaju li prezentirati ono što žele raditi , a ne jesu li iz zemljopisa, matematike, hrvatskog ili vjeronauka dobili pet ili tri. Ovo dovoljno govori koliko smo mi čudni i ja se čudim da djeca već odavno nisu rekla k vragu i škola i sve. Na kraju moramo se sjetiti i maturanata koji bi trebali polagati državnu maturu, a da ih nitko ništa ne pita i ne pita jesu li spremni ili nisu.  Ovo je stvarno brutalno prema tim maturantima jer i oni se sami lome koji bi faks upisali, a kako da ga upišu kad nemaju pojma kad će im biti završni rad iz mature. To je tragično i ova će generacija biti tragična jer im namećemo da nešto moraju, a ne mogu u datim uvjetima.

Opet se moramo sjetiti i maturanata osoba s invaliditetom koji isto čekaju svoju maturu, a program im se mora dodatno prilagoditi. Sve ovo pokazuje kako se kao društvo odnosimo prema osobama s invaliditetom ili djeci s poteškoćama u razvoju. Nažalost, najčešće se misli da ionako neće dobiti posao i da će i dalje biti socijalni problem.


*Iznesena mišljenja ili stajališta autora ne odražavaju nužno stajalište HRT-a