A di ću ja

"A di ću ja" pita se beskućnik koji i tako nema gdje, jer u gradovima baš i ne pazimo gdje nam beskućnici spavaju. Ako postoji kolodvor onda je to ok, a ako ga nema spavaju pod vedrim nebom.

Što je u stvari beskućnik? To je osoba koja nema primanja, koja nema posla, koja je nekom svojom krivicom u životu završila kao beskućnik ili su tome kumovali krediti, alkohol, kocka i "dobri prijatelji" koji su ga ostavili na cjedilu kada mu je bilo najteže. Beskućnik može biti i muškog i ženskog roda.

Kako beskućnicima pomoći? Da smo normalna zemlja, onda bismo sve beskućnike smjestili pod krov i napravili program resocijalizacije jer nije bit da beskućnik bude do kraja života beskućnik. Treba prepoznati njegov talent za radom ili za nečim s čim on može pokazati što može napraviti i zaraditi svoj novac. Time ćemo pokazati da su i oni dio nas i da su građani mjesta u kojem žive, i da pokazujemo vrijeme za njih, ali na žalost još nismo došli do te razine svijesti, nego se sramimo beskućnika, bježimo od beskućnika, a oni kopaju po
kantama, traže kruh, flaše, tegle od krastavaca. Bilo što, samo da mogu prodati, zaraditi i kupiti nešto za pojesti ili kupiti alkohol. Što je jako tragično, a drugi beskućnici koji su ili zbog alkohola ili zbog kocke ili nečeg drugog krivi, oni će radije umrijeti kao beskućnici jer im je teško prihvatiti njihovu krivicu i činjenicu da su sami krivi zbog svoje životne situacije. Ali mi kao društvo smo jako licemjerni i vrlo brzo volimo čovjeka zgaziti i pokazati mu najnižu ljudsku vrstu, a to je čovjek koji prelazi preko beskućnika i boli ga briga za njih.

Uvijek u društvu moramo ljudima dati drugu šansu da isprave svoju grešku, da pokažu da mogu i da nisu krivi što su jednom u životu završili na cesti. Imamo tako primjer beskućnika koji je nedavno umro, konceptualnog umjetnika i deklariranog anarhista Vladimira Dodika Trokuta, koji se na neki način uspio socijalizirati. To pokazuje da je najbitnije da ljudima damo drugu šansu, da budemo uz njih i da im pomognemo da uspiju u svom novom poslu ili svom novom životu.

Nažalost, nitko nije savršen i kad ljudi pričaju da su savršeni znajte da lažu. Svi imamo mane, koje nas mogu odvesti na kraj puta. U svakom beskućniku možemo naći skriveni talent, možda za slikanje, možda za modeliranje, možda za čuvanje djece, možda i savršenog prijatelja. Zato je hvalevrijedna inicijativa koju ću i sam podržati, a to je majica za beskućnike s otiskom "A di ću ja" koju je osmislila Valentina Jarnjak Glavaš. Majice su proizvedene u Hrvatskoj, od 100 posto su prirodnog pamuka, a dio od njihove prodaje ide za beskućnike. Hvalevrijedna inicijativa i cilj da se skupe sredstva kojima će se pomoći beskućnicima koji ni u ovo doba pandemije Covid-19 nemaju krov nad glavom zbog čega su jako izloženi zarazi. Spavaju gdje stignu i nemaju se čime ni pokriti, a nemaju ni sredstva za dezinficiranje, ni maske, ni rukavice za zaštitu od koronavirusa.

No, i da nije ove pandemije mislim da svaki dan moramo misliti na beskućnike koji nemaju posla, ni dokumenata, koji nemaju ni za pojesti, niti se imaju gdje okupati, ni otuširati. Što dovoljno govori koliko smo opet, sami sebi dostatni. Isto tako mislim da bi resorno ministarstvo socijalne skrbi, županije i općine trebalo napraviti sve da zbrinu beskućnike koji lutaju našom cestom. Mi brojkom nemamo puno beskućnika, pa bi se taj problem mogao riješiti u godinu, dvije da postoji volja.

I dok se mi grijemo u toplom domu, gledamo televiziju, slušamo radio, čitamo knjige, njih se odrekla šira i uža obitelj. A i mi kad izađemo van i vidimo beskućnika koji kopa po kanti okrećemo glavu i ne kažemo čovjeku ni dobar dan, ne pitamo ga je li treba kakvu pomoć i i ne kažemo mu na primjer "dođite kod mene na ručak ili možete se i oprati". Ne, mi ih jednostavno ne vidimo! A sad si zamislite u doba koronavirusa kad su svi doma, on negdje čuči u ćošku, sjedi na cesti zmazan i prljav, prljavih ruku jer njima dotiče sve i nema apsolutno nikakvu zaštitu. Gleda onim svojim tužnim očima i pita se "Gdje sam
ja to pogriješio? Najradije bi da me nema na ovom svijetu! Zašto me ljudi izbjegavaju?" i gleda u daljinu i krenu mu suze i digne se i gura svoja kolica i ide dalje obići sve svoje kontejnere da ne bi našao nešto što će pojesti ili obući, jer mu nitko ništa ne daje.

Zato mislim da te osobe treba što prije skloniti sa ceste, naći ljude koji bi radili sa njima da ih ponovno vrate u život i da im pokažu da nisu izgubljeni za društvo. I da danas mogu biti beskućnici, a već sutra ljudi sa poslom i životom, bez traga da su nekad bili beskućnici. Nije Hrvatska jedinstvena po beskućnicima, oni žive po cijelom svijetu. Samo postoje zemlje koje se više brinu o njima, koje ih vraćaju na pravi put i socijaliziraju ih u društvu. I da pokažu da su opet uspjeli i da više sigurno neće proći pakao beskućnika koji živi na cesti. Nemojte ih se sramiti, pitajte ih ako im što treba, pomozite im i dajete im priliku za drugu šansu.

Ako uspijemo spasiti, barem deset beskućnika i socijaliziramo ih i vratimo u društvo. I sutra oni krenu raditi, oni će povući i sve ostale beskućnike da probaju naći novi posao i novo društvo. Sva sreća došlo je proljeće pa više nije toliko hladno, ali ova nova ekonomska kriza bi nam vrlo brzo mogla pokazati koliko ćemo imati novih beskućnika koji su prije nešto radili i zato se kao društvo moramo što prije uključiti i pomoći onima koji su tek na početku beskućništva da ne dođu do kraja, nego da im pomognemo da nađu novi posao. Jer svaka kriza otvara i nova radna mjesta ne samo za beskućnike nego i sve nas koji tražimo nove poslove. Mislim da svi skupa možemo sutra pokušati naći novi posao, pa tako i osobe koje su sad trenutno beskućnici. A ne da ih se u nekim gradovima srame, bježe od njih i ne rade po tom pitanju apsolutno ništa.

Vaš bloger Hrvoje Antonio Belamarić dao sam vam ovaj tekst za pročitati i vremena za pročitati, kako možemo pomoći jedni drugima da se sutra bolje osjećamo!


*Iznesena mišljenja ili stajališta autora ne odražavaju nužno stajalište HRT-a