Svijet u ekonomskoj krizi

Svjedočimo ovih dana velikoj svjetskoj krizi zbog koronavirusa, ali nije to samo zbog koronavirusa, nego je i zbog toga što smo prihvatili modele ekonomije koji više nisu prihvatljivi i cijeli svijet je stao i blokiran je, a ljudi u globalu, rade samo od doma. Sve usluge su stale i sve što je prije bilo normalno više nije i neće biti normalno, a to nam govori da ćemo se od ove svjetske krize oporavljati niz godina i pitanje je koliko ćemo u tome uspjeti.

Mijenja se sve - mijenja se način poslovanja, način razmišljanja i način djelovanja. Svijet, a i Europa, nemaju još kvalitetan odgovor na ekonomiju kakva bi trebala biti zato što ne znaju do kada će trajati kriza sa koronavirusom - može trajati mjesec, dva, pet. Tako da okvirno ne znamo ni koji će biti novi model ekonomije, koji će ovisiti od zemlje do zemlje jer nisu sve zemlje jednakog ekonomskog razvoja i ekonomskih mogućnosti.

A gdje je tu Hrvatska? Hrvatska ni prije nije imala jaku ekonomiju pa nije mogla puno utjecati na neke promjene, a hrvatskoj ekonomiji se dogodio apsolutni slom, što će se pokazati kroz neko vrijeme jer smo doslovno sve uvozili - od igle pa do lokomotive. I sada nam to dolazi na naplatu.

Najgore je što do prije neki dan ni Europska unija nije imala ekonomske mjere jer je stara, troma i ne može se prilagoditi datim uvjetima. Sada su sve zemlje u lock-outu ili tzv. ekonomskom prisilnom modelu popunjavanja rupa jer većina ljudi ne može raditi jer su im zatvorene firme zbog koronavirusa, a nisu bile spremne na on-line prodaju i promociju. Nažalost, u ovoj ekonomskoj agoniji će jako stradati ljudi koji su do nedavno radili - oni će ostati bez posla i bez radnih mjesta. Tako da se otvara pitanje kako dalje, tko će te ljude ponovno zaposliti?

Ne zaboravimo da su Europska unija i Europa stare, ljudi su prosječno stari i teško će za godinu, dvije pronaći neki novi posao i ponovo krenuti u proces rada. Opet govorim to sve ovisi od zemlje do zemlje, kako će koja zemlja imati ekonomski program i koliko će ga brzo moći provoditi da bi ljude vratila prema novom zapošljavanju i prema novim vrijednostima.

Ovaj način razmišljanja moramo mijenjati, moramo početi puno više sami za sebe proizvoditi i ne smijemo ovisiti o uvozu, već moramo pronaći snage da što više proizvoda i usluga sami proizvodimo u svojoj okolini. Moramo otvarati nova radna mjesta sa novim idejama i novim načinima razmišljanja. Moramo shvatiti da nas ne može nitko drugi spasiti, osim nas samih. Tako da je vrlo, vrlo teško i neizvjesno, a to se tiče i osoba s invaliditetom jer mnogo njih u ovim vremenima neće moći naći posao, a oni koji ga imaju, morat će razmišljati hoće li ostati na radnome mjestu i da li će imati šansu za neki drugi posao.

Volio bih da Hrvatska, kao jedna mala zemlja, kako je prepustila u medicini da vode riječ i epidemiolozi, tako bih volio da se ekonomija prepusti ekonomistima da vode riječ i daju svoja razmišljanja što bi za nas bilo najbolje i što bi osobe s invaliditetom i sve druge osobe u Hrvatskoj trebale raditi i koje poslove uzimati, a da donekle budu sigurni da ne ovise o socijalnoj pomoći i nekim drugim benefitima, a ne radu.

Ovo je samo jedan moj mali osvrt iz mog kuta gledanja, ali mislim da se svi prvo moramo bazirati i razmišljati kako ćemo preživjeti godinu do dvije. Ne zaboravimo da većina ljudi u Hrvatskoj živi na kredit i na pozajmicama, i da većina ljudi ima radno mjesto koje mu baš i nije sigurno. Jedino ako nije u državnoj službi ili javnoj firmi, ali ni tamo neće biti puno bolje.

Toliko od mene za ovaj blog i molim vas, #ostanimodoma.

*Iznesena mišljenja ili stajališta autora ne odražavaju nužno stajalište HRT-a