Zagreb je srušen

Zagreb je doživio drugi najjači potres, ali ljudima se dogodilo to da su ostali bez krova nad glavom. Nećemo sada o tome tko je ili nije kriv, nego kada ćemo shvatiti da su stare zgrade odavno trebale biti održavane i da ne mogu sav teret obnove podnijeti ljudi koji u tim zgradama žive. To nam najbolje pokazuju gradovi Prag, Beč i još neka mjesta diljem Njemačke koja također imaju stare zgrade.

Nije da smo srušili samo zgrade i nije da je samo potres srušio zgrade, nego smo i srušili svoju kulturu koji nismo godinama adekvatno tretirali. A nismo slušali stručnjake koji su govorili da je grad Zagreb na klizištu i da će kad-tad doći do potresa. I to se na kraju i dogodilo. Danas imamo slijed priče da se ne zna tko će, kako i s kojim novcima obnoviti centar Zagreba i podsljemensku zonu.

Ne manje bitno pitanje je i koliko će to dugo trajati. Neki se sada igraju proroka, pa špekuliraju o pet, 10, 15 godina. Ljude koji su živjeli u tim stanovima nitko ne pita što će biti s njima za to vrijeme dok će trajati obnova. Ti ljudi ne mogu toliko dugo živjeti u šatorskim naseljima, studentskim domovima, hostelima... Mnogi od njih nemaju novaca da kupe kamp-kućicu u kojoj bi živjeli dok im država ili grad ne pomognu u obnovi ili izgradnji novih domova.

Da stvar bude još smješnija, Grad Zagreb raspolaže s 5.000 stanova u kojima su neki drugi ljudi, a svi ti silni stanovi bi jako dobro došli svim Zagrepčanima koji su ostali bez krova nad glavom. A ako već imamo stanove u koje bi mogli smjestiti neke obitelji koje su u potresu izgubile krov nad glavom, zašto to i ne radimo? Zašto dopuštamo da ljudi sami okolo traže prijatelje, obitelj i poznanike da im pomognu, kada Grad Zagreb nije u stanju kao veliki grad organizirati da se svi ljudi smjeste i da nitko ne mora razmišljati gdje će prespavati.

Hvalevrijedna inicijativa je da se neke obitelji smjestilo u studentski dom, ali nije dovoljne dobro jer će ga morati zamijeniti nekim drugim smještajem zato što će se studenti vratiti u svoje domove.

Također, vidim da još nitko u Gradu, ali i u državi, nije dobio točan popis uništenih nekretnina. To dovoljno govori koliko sustav nije briga za nekretnine i koliko smo spori, neorganizirani i koliko će samo ova prva etapa dugo trajati. A gdje je druga etapa? Kada će se raditi čišćenje, izgrađivanje, obnavljanje... Koliko će tu biti krivih koraka? Odluka? Sporosti? I aljkavosti? Ne zaboravimo, u centru grada su stradale čitave zgrade, u većini tih stanova ne može se živjeti jer su neadekvatni za život.

Sada krećemo na Markuševac i na ljude koji su ostali bez svojih kuća, kuće su im devastirane do temelja, koji trebaju što bržu obnovu i što bržu gradnju jer do sljedeće zime ne mogu biti u nekom kampu, domu ili na otvorenom prostoru. Oni moraju dobiti svoju novoobnovljenu ili novosagrađenu kuću. Ti ljudi su bili na udaru najjačeg potresa i sva sreća da nitko nije smrtno stradao, osim jedne djevojčice koja je stradala u centru grada.

Kad je bio potres, ja sam kao osoba s invaliditetom ležao nepomično u krevetu i gledao sam u strop i nije mi bilo svejedno. Sada se postavlja pitanje, tko je u tim slučajevima pomagao osobama starije životne dobi sa invaliditetom koji su gledali kako se njihovi stanovi urušavaju, oni se ne mogu pomaknuti, a nema nikoga tko bi im pomogao. Moramo navesti i osobe s invaliditetom koje su bile sa svojim obiteljima ili nekime tko brine o njima. Ako su živjeli na višim katovima, morali su ići stepenicama jer tijekom potresa se ne smije koristiti lift. Tko će im pomoći ako su primjerice u kolicima i treba nositi i njih i kolica tijekom potresa? Te osobe su većinom bile zarobljene u svojim stanovima, sa svojim obiteljima jer im nije imao tko dodatno pomoći da ih se spusti. Srećom, nitko nije stradao. Srećom, potres nije bio jači ni razorniji. Osobe s invaliditetom su ostale u svojim krevetima ili kolicima, imale  su sreću da im se nije ništa dogodilo.

Za kraj, zašto nitko nije osobama koje su imale traume od potresa ponudio psihološku pomoć i zašto nije nitko pitao, s psihološkog stajališta, osobe s invaliditetom koje su direktno pogođene potresom kako su se osjećale jer se nisu mogle pomaknuti. Osobe s invaliditetom nerijetko imaju više kombinacija, neki imaju primjerice epilepsiju i svakako im je trebala psihološka pomoć kako bi se nakon potresa osjećale lakše.

Molim vas, nemojte se igrati s koronom, ostanite doma.



*Iznesena mišljenja ili stajališta autora ne odražavaju nužno stajalište HRT-a