Panika oko korone

Znam da je pandemija. Znam da sam ugrožena skupina jer sam kroničar. Ali ne treba ni paničariti zbog toga. Jednako tako, mislim kako naši epidemiolozi rade jako dobar posao, a na svima nama je da se uozbiljimo. Moje mišljenje je da smo (mi kao ljudska vrsta, ne samo mi Hrvati) stvar doveli do razine panike, pa čak možda bez pokrića.

Peremo ruke, dezinficiramo ruke, kvake i sve ostalo. Ne rukujemo se… i šta sad pitam ja vas. Sada nam je preostalo jedino da čekamo. Hoće li pandemija uskoro proći ili ne te hoće li to riješiti visoke temperature.

Mislim da smo mi svi koji radimo u medijima, tj. mediji bili malo preagresivni u izvješćivanju oko koronavirusa. Puno više ljudi umire od obične gripe i drugih bolesti pa oko toga ne dižemo prašinu, buku i halabuku. Čini mi se kako je Svjetska zdravstvena organizacija stvar malo preozbiljno shvatila, dok je Italija preneozbiljno shvatila. Prava mjera se pritom nalazi negdje u sredini, kako to obično biva.

Što treba raditi? Nastaviti normalno živjeti i ne širiti lažne vijesti, a uz to i paniku. Ona nikome ne koristi. Mediji moraju shvatiti svoju ulogu koja je pravodobno i točno informiranje građana s vrlo velikom dozom ozbiljnosti. Jer, svakoga može inficirati virus.

Naravno, odgovorni moramo biti prema samima sebi. Ako i kada osjetimo neki od simptoma trebamo se javiti liječniku. Naglasak je na JAVITI, ne POSJETITI. Dakle telefonom. Najgore što možete je otići na hitni prijem i potencijalno ugroziti sve oko sebe (poput osobe od neki dan).

Ako se sumnja da imate koronu bit ćete dva tjedna u karanteni dok se ne ustvrdi suprotno, dok laboratorijski nalazi ne vele da ste slobodni. Društvene mreže se "pune koronom". Ovo što se dogodilo s lažnom objavom oko Zagreba pod karantenom je najbolji primjer kako ne treba koristiti mreže. To je kazneno djelo, plašenje ljudi bez osnove.

Dakle, s jedne strane mislim da je cijela situacija preozbiljno shvaćena na svjetskoj razini jer postoje mnogi drugi problemi s kojima se ne bavimo. S druge strane, na našoj svakodnevnoj razini, ne treba ipak biti preležeran jer ipak rizik zaraze postoji.

Na primjer, ja kao kroničar, ciljana skupina, pritom u kolicima zbog kojih ne mogu pobjeći koroni (jer nemam ona skupa i brza električna), ja bih po nekim svojim kolegama trebao ostati doma. Na to im velim kako ja živim normalno sve dok mi takvu naredbu ne da Stožer i stručnjaci. Dakle, ista rečenica iz usta zabrinutog prijatelja i stručnjaka epidemiologa nema istu težinu. Jednog neću slušat, drugog hoću. Njihova procjena je ono što ima težinu.

Nemojte kupovati tonu hrane u trgovini. Svijet neće stati zbog ovog. Hrane će biti i za 4 dana kata će vam opet trebati. Pa i ako bude karantena kojim slučajem postojeće službe će raditi, ograničeno, ali će raditi.

Završavam ovo uz poruke ohrabrenja: živite normalno, živite opušteno!

Vaš bloger Hrvoje Antonio Belamarić!



*Iznesena mišljenja ili stajališta autora ne odražavaju nužno stajalište HRT-a