Zašto poduzetništvo i zašto biti lud?

Poduzetništvo ili samozapošljavanje osoba s invaliditetom, ali i svih drugih, je najbolji i kvalitetan odnos da osobe shvate da njihovo zapošljavanje ovisi o njima samima, da moraju jako paziti na novce i da moraju pokazati koliko stvarno vrijede na tržištu. Nema ispijanja kava po 2 sata, nego se mora promišljeno i kvalitetno razmišljati kakve sve poslove mogu prihvatiti da bi na tržištu dobili određenu količinu novaca za svoj posao.

Također, kada ste poduzetnik, morate imati jako dobar poslovni plan i dobre ideje kako bi pokazali što zapravo želite raditi. Krenuti u posao i svaki dan raditi i ne gledati na radno vrijeme jer u poduzetništvu radnog vremena nema. Hrvatska je po tome specifična jer ljudi koji žive od svog rada plaćaju nevjerojatno velike poreze i davanja na sve i svašta - od otpadnih voda do šuma, makar to za njihov posao nije od presudne važnosti. 

Ljudi često kada pokrenu vlastiti posao "polete u nebo" i nemaju granice, već misle da se preko noći mogu zaraditi veliki novci. Isto tako, jako je važno da budete svjesni da u 24 sata posao možete - izgubiti i da vam to može biti problem koji će vas puno koštati. Što je još važno za Hrvatsku kao poduzetničku zemlju? Država baš i ne daje neke velike poticaje za otvaranje novih poslovnih ideja - to su novci kojima možete otprilike kupiti laptop ili drugi sitan, uredski pribor. Primjerice, za pokretanje automehaničarskog posla, nemate dovoljno novca za kupnju prijeko potrebne opreme, da ne govorimo o pokretanju neke vrste OPG-a, tu dobivate toliko mizeran iznos da mnogi odustanu od tog posla upravo zbog premalih poticaja.

Buba bar je ugostiteljski obrt gdje rade osobe sa sindromom Down, ali problem je u državi i drugim socijalnim službama jer nisu presretni zato što te osobe rade - naše društvo boluje od sindroma da osobe s intelektualnim teškoćama baš i ne prihvaćamo ravnopravnima u poslovnom svijetu.

Po meni, svaka osoba s invaliditetom i raznim teškoćama može raditi, treba raditi i treba biti uključena u poslovni svijet. U našem društvu vlada stanje svijesti da one osobe s intelektualnim teškoćama koje su zaposlene, da su manje vrijedne od onih zaposlenih bez teškoća. Osobe sa sindromom Down su jako vrijedne i tople, te ne vidim razloga zašto ne bi radili svoj posao i za to bili adekvatno plaćeni i shvaćeni kao osobe koje su u stanju same brinuti o sebi. Time kao društvo pokazujemo da smo ih odveli na pravi put, a ujedno im dali kruh u ruke. Gledano s te strane, oni nisu socijalan slučaj već samostalne osobe koje su u stanju brinuti same o sebi.

Zamislite da ste npr. osoba s invaliditetom ili teškoćama koja živi u Njemačkoj. Jedna takva država uključila bi vas u sve segmente poslovnog svijeta. Primjerice kompanije poput BMW-a ili Mercedesa bi osobu s intelektualnim teškoćama stavila na traku da tapeciraju sjedalice za automobile. Takve kompanije u svojim sustavima imaju popriličan broj osoba s invaliditetom koje su uključene u razne poslove na svim nivoima. Samo na ovom primjeru sam htio pokazati i dati sugestiju kako bi volio da jednog dana uključimo sve osobe s invaliditetom, bez obzira kakav bio njihov invaliditet ili teškoća, jer se za svakoga može naći neki posao koji može, želi i zna raditi. Mi kao društvo, još smo daleko od toga jer bolujemo od velikih predrasuda prema zapošljavanju osoba s invaliditetom.

Jedan od velikih problema osoba s invaliditetom je taj što postoje pojedinci koji svoj invaliditet iskorištavaju izbjegavajući raditi poslove koje zapravo mogu raditi. Na primjer, pojedinci koji su do jučer normalno obavljali svoj posao, odjednom kažu "ja to ne mogu raditi jer slabije čujem", "meni se danas ne radi jer nije lijepo vrijeme", "moram izaći ranije s posla da stignem do šoping centra prije nego se zatvori". Ovo su tri banalna primjera koja pokazuju jedan veliki problem, a to je da osobe s invaliditetom vole ponekad malo iskorištavati svoj invaliditet.

Hrvatska je posebna po još jednom problemu - kada se radi prilagodba radnih mjesta, tada možete dobiti od HZZO-a sredstva za preuređenje i prilagodbu prostora kako bi osoba s invaliditetom mogla nesmetano raditi. Nažalost, neki poslodavci ta sredstva vole spremiti u džep, često i pretjerujući s potrebnim iznosom, a da prostor zapravo uopće ne prilagode osobama s invaliditetom na u potpunosti adekvatan način.

Ima i svijetlih primjera u Republici Hrvatskoj gdje su zaposlene osobe s invaliditetom - to je prije svega DHL, Fina i još možda poneka državna firma. Imamo i jednu gradsku firmu - to je URIHO koji još ima prostora za poboljšanje. URIHO je zaštićena radionica gdje osobe s invaliditetom ne moraju raditi na normu da bi poslovali pozitivno.



*Iznesena mišljenja ili stajališta autora ne odražavaju nužno stajalište HRT-a