Čarobna kuhinja Vedrana Habela

Vedran Habel potiče osobe s intelektualnim teškoćama i drugim dijagnozama da nauče kuhati i budu koristan dio društva. Ne samo to nego i da si otvore mogućnost radnog mjesta u hotelima i da pokažu što znaju. Primjerice, oni mogu biti kuhari ili pomoćni kuhari. Cilj je integracija tih osoba, da pokažu koliko oni sami znaju i koliko zapravo mogu. Znamo da  hrvatsko društvo teško prihvaća osobe s invaliditetom, pogotovo s intelektualnim teškoćama.


Vedran Habel je kuhar koji je radio u renomiranim restoranima i hotelima, a sada radi na Otvorenom učilištu gdje i druge uči kuhati. Nedavno je otvorio prostor gdje sve osobe s invaliditetom dodatno mogu usavršiti svoj način kuhanja, od pripremanja gotovih jela, palačinki, slastica, salata i svega onog što svi volimo jesi. Da slučajno ne bi ostali gladni. Vedranova misija je razbiti barijere da osobe s invaliditetom ne mogu samostalno kuhati. Zato je i napisao prvu kuharicu na Brailovu pismu kako bi slijepe osobe potaknuo na kuhanje. 

Ovo je još jedan primjer koji pokazuje da moramo dati priliku svim osobama s invaliditetom da pokažu što znaju, da se ne boje, i takvu vrstu projekata trebamo podržavati. Zanimljivo je da je Vedran Habel bio gost u mojoj radijskoj emisiji "Jedan plus jedan" s jednim od štićenika. Vedran je ovim načinom razmišljanja pokazao svim hotelskim lancima da osobe s invaliditetom, u nedostatku kuhara u turizmu, mogu biti kuhari ravnopravni onima koji nemaju nikakvih teškoća. Treba naglasiti još jednu vrlo važnu stvar, a to je da su sve kuhinje, kada Vedran uči kuhati, prilagođene osobama s invaliditetom, bez obzira na njihov invaliditet, sjedi li, stoji li ili osoba ima neku drugu teškoću.

Ovaj primjer pokazuje i zanimljivu ljubav prema hrani i odgovornosti jer bili vi osoba s invalidtetom ili ne, kada ste kuhar, morate paziti da netko ne nastrada od vaše hrane. Vedran se jako dugo probijao i objašnjavao zašto je kuhanje važno. Ne samo kao posao nego i kao motivacija da te osobe mogu biti normalni, funkcionalni dio našeg društva. Vedran je utrošio jako mnogo vremena, volje, truda i objašnjavanja. Također naučio je osobe s invaliditetom pravilno baratati svim kuhinjskim priborom kako se slučajno ne bi ozlijedile.

Zamislite sada da živite sami, jesti treba, a ništa ne znate skuhati ni pripremiti, no imate dobru volju, iako možda nemate dobrog mentora. Zato je Vedranova akademija vrlo važna i vrlo zdrava.

Drugo, naučite razliku između pripremanja namirnica za roštilj, slastice, salate ili pak juhice. Najomiljenija hrana na svijetu je pizza, bili mlađi ili pak stariji, dobru staru talijansku tradicionalnu pizzu nitko neće odbiti i vrlo rado će ju "potamaniti".

Ali i kada osoba s invaliditetom nauči kuhati, stvorili smo mu zapravo dnevnu naviku da kada ne kuha za hotele, restorane ili velike domjenke, da sam sebi pripremi jelo koje želi i da ne ostane gladna, a pritom osjeća vrlo veliku zahvalnost i korist, a i sam je na sebe ponosan. To je također vrlo važna stvar.

Zamislite da tražite kuhara, ne možete ga naći, a fešta je pred vratima. Javi vam se osoba s invaliditetom i kaže da ju je Vedran preporučio, oni zajedno dođu i počnu kuhati. Ta fešta na kraju završi kao najbolja na svijetu i to isključivo zbog prvoklasne hrane. Svi su sretni i zadovoljni. Kada fešta završi, Vedran i njegov pomagač pospreme stvari, a zadovoljni gosti dolaze i zahvaljuju se osobi s invaliditetom jer je pokazala što sve zna i može i da joj je kuhanje nešto više od života. Ona je sretna jer je pokazala da je ravnopravna svim ostalim kuharima i da može kuhati možda čak i bolje od onih kuhara koje imamo priliku vidjeti u kuharskim emisijama.

Čekam dan kada ćemo osobama s invaliditeom dopustiti da kuhaju u kuharskim emisijama i da ih snimaju na raznim kanalima. I da još jednom ponovimo, nema nikakve razlike između kuhara s invaliditetom i onoga bez invaliditeta.

Zašto je sve to jako važno? Zato što u svakom području društva i u svakom poslu dokažemo da nema razlike između osobe s invaliditetom i tzv. zdrave osobe. Kada netko pruži priliku zdravoj osobi da se pokaže u svijetu rada, zašto to isto ne bi imala priliku pokazati i osoba s invaliditetom bez obzira na invaliditet, zanimanje, želju, volju i ne manje bitno - kreativnost?

Za kraj - nemojmo zaboraviti da je kreativnost pojedinca još veća nego kreativnost samog društva u kojem živimo. Što više osoba s invaliditeom uključimo u svijet rada, to ćemo mi kao društvo više napredovati jer osobe s invaliditetom neće biti socijalne kategorije, nego će biti kategorija koja radi, zarađuje i cijenjena je u društvu po onome što pokazuje u svojem zanimanju. Mislim da tako treba biti bez obzira na to je li riječ o kuharu, kiparu, slikaru, automehaničaru, stolaru, bravaru, pa čak i konobaru. Zašto ne?

Isto tako treba naglasiti i da je Vedran odličan pedagog jer na svojim radionicama uči sve profesionalne kuhare kako da svoje radno okruženje prilagode osobama s invaliditetom, a poslodavce uči kako se pravilno ophoditi s osobama s invaliditetom. Uz to želi senzibilizirati javnost o radnim sposobnostima osoba s invaliditetom. A ima ih itekako.

Vaš bloger

Hrvoje Antonio Belamarić



*Iznesena mišljenja ili stajališta autora ne odražavaju nužno stajalište HRT-a