Volimo putovanja, ali ne znamo kamo

Često dobivamo mailove u kojima piše "možete otići ovamo, možete otići onamo", ali onda se mi, osobe s invaliditetom, moramo zbrojiti i oduzeti i razmisliti možemo li mi stvarno svuda putovati. Možemo, nitko nam ne brani, ali uvijek je tu pitanje hotela, prijevoza, pomoći, asistenata ili asistentica da ne budemo isključeni.

Kada idemo na udaljenija odredišta, tada je problem to što moramo sve dobro isplanirati jer smo mi ipak osobe s invaliditetom na koje svi drugi zaborave, čak nas i turističke agencije ne vole jer smo komplicirani budući da uz nas idu i kolica, hodalice, štapovi. Kao da smo vojska.

Hrvatska kao turistička zemlja daleko je od idealne zemlje za odmor, pogotovo za osobe s invaliditetom, ali to smo si sami krivi. Zašto? Zato što nemamo dovoljno hotela, nemamo dovoljno manjih hotela, prijevoza uopće nemamo, pa je jedino što turist može rolati se kolicima, hodati s pomoću štake ili uz tuđu pomoć.

U Hrvatskoj se na osobe s invaliditetom voli gledati kao na socijalni model pa su tako naši pametni turistički djelatnici osmislili socijalni turizam – što god to značilo! Za mene ne postoji socijalni i nesocijalni turizam. Postoji turizam – i tu ću staviti točku. Točka.

Turizam na udaljenijim destinacijama, poput Indije, Pakistana, Azije, Kine, ali čuvajte se koronavirusa ili covida-19, jer ne dao Bog da dođete u Hrvatsku - mi već 14 dana tražimo covid-19 kojeg, naravno, nema. Umjesto da normalno i mirno živimo, mi smo paničan narod. Kod udaljenijih destinacija treba paziti da se sve precizno dogovori jer u tim zemljama engleski baš dobro ne govore pa vas mogu krivo razumjeti. Gdje je tu problem osobama s invaliditetom? Unaprijed moraju vrlo precizno dogovoriti sve transfere da ne dođu do pola puta, "a, vidi vraga, nema taksija ili nekog drugog prijevoznog sredstva" ili hotel nije prilagođen za osobe s invaliditetom.

Često razgovaram s prijateljima i govore mi da se boje dalekih destinacija da se negdje ne izgube. Mislim da je samo problem u tome znaš li engleski, njemački ili neki drugi strani jezik i kako se orijentiraš u prostoru. Isto tako, ako te neka agencija šalje na dalek put, imaš pravo tražiti od njih napisano da je dogovoreno tko će te čekati u zračnim lukama, na željezničkom ili autobusnom kolodvoru. Inače, osobe s invaliditetom iz Hrvatske manje putuju zbog problema financija, a takve vrste putovanja su skupe. Mi ipak živimo u jednoj maloj siromašnoj zemlji.

Kada god imate priliku, otputujte bilo kamo, ali svakako dogovorite sljedeće: da obiđete kulturne znamenitosti te zemlje, da upoznate mentalitet te zemlje, da upoznate tradicionalnu kuhinju. Nemaju sve zemlje kuhinju bogatu mesinom poput nas, neki imaju bogatu plodovima mora, neki imaju hranu s mnogo povrća, neki imaju razne vrste juhica. I to je, zapravo, zdravo za vašu probavu. Ne zaboravimo i sljedeću važnu stvar, a to je da malo osoba s invaliditetom koje putuju na udaljeniju destinaciju uplaćuje neku vrstu dodatnog zdravstvenog osiguranje koje bi ih osiguralo od plaćanja eventualnih troškova liječenja u inozemstvu.

Ima jedna zanimljiva stvar, a to je da kada Hrvati nekamo otputuju, mi smo kao mala nacija njima jako zanimljivi, ali malo ih zna gdje je Hrvatska, što je isto problem. Problem je i kada putujemo u te zemlje, onda imamo problem engleskog jezika, koji oni miješaju sa svojim jezikom pa to izgleda kao da razgovaraju Zagorac i Dalmatinac, ali ni jedan ni drugi se ne može razumjeti.

Također, bilo bi zanimljivo prije puta dobro istražiti područje i što točno vidjeti. Nemojte zaboraviti da vaša ruta može trajati tjedan dana, možda, ako imate novca, i dva, ali više od toga ne. I nemojte imati velike želje - vidjeti sve, jer onda nećete vidjeti ništa. Jer mi koji dolazimo iz male zemlje htjeli bismo vidjeti mnogo toga, a nismo spremni. Ni hodati ni kretati se. Najradije bismo da nas nose. Kao careve. Ali zaboravljamo da smo samo turisti i tako nas gledaju.

Ali morate prihvatiti još jednu činjenicu! Da ste osoba s invaliditetom, da morate poštovati njihovu kulturu, da se ne možete ponašati kao što se ponašate doma i da ne možete raditi smeće ni pušiti svugdje. Jer neki su ljudi alergični na takve stvari i onda pokazujete sasvim drugu sliku. I kad napravite jedno dobro putovanje, onda bi bilo dobro da to sve stavite na papir i da vidite i sami što ste htjeli, što ste vidjeli, a što niste.

Toliko od mene za ovaj blog. Kultura putovanja prije svega!

Vaš bloger,

Hrvoje Antonio Belamarić


*Iznesena mišljenja ili stajališta autora ne odražavaju nužno stajalište HRT-a