Fuji kao vjetar

Fuji je judo klub za osobe s invaliditetom u kojem treniraju djeca s teškoćama i njihovi prijatelji koji su zdravi. Uz zajedničko treniranje, oni se druže, vole i podupiru. Počeo sam pisati ovaj blog zato jer imamo vrlo malo pozitivnih primjera gdje si vršnjaci međusobno pomažu i gdje su jedna ciljana, zajednička skupina. Judaši Fujija pokazuju da su korak ispred ostalih zahvaljujući njihovim trenerima koji su pokrenuli jednu divnu priču - podupiranje i pokazivanje kako se može uspjeti bez obzira na invaliditet.

Jednu osobu ipak moramo istaknuti, a to je Marina Drašković. Ona je imala viziju klincima pokazati da među njima nema nikakve razlike osim invaliditeta. U mojoj emisiji "Jedan plus jedan" na Hrvatskom radiju gostovali su Vito Sikra i Fran Krasnić iz judo kluba za osobe s invaliditetom "Fuji", ali i Enzo Šušković i Daksa Ana Lasić iz judo kluba "Pinky". Vito i Fran tada su rekli "da nije bilo Marine, mi se ne bismo nikad bavili judom. Ne bismo se upoznali, niti bili prijatelji."

Judaši Pinkija redovito pomažu trenirati svojim vršnjacima u svim Fujijevim grupama koje obuhvaćaju djecu s cerebralnom paralizom, mentalnim poteškoćama, sindromom Down... Ovakvu vrstu inkluzije smatram jako pohvalim projektom i podupirem ga jer pokazuje da osobe s raznim poteškoćama mogu trenirati judo i samim time one se osjećaju ravnopravnije i u društvu i među vršnjacima.

Također, ovaj projekt pokazuje  kako se može pomoći u socijalizaciji osoba s invaliditetom i s teškoćama u razvoju. Osim kod mene, judaši Fujija gostovali su i u emisiji "Dobar dan, Hrvatska" koju su vodili Leon Čuljak i Dubravka Žiljak.

Iako judo za osobe s invaliditetom još nije priznat od strane Paraolimpijskog odbora, što je šteta, Marina Drašković i njezini kolege pokazuju da su ispred svog vremena u sportu, ali i ispred uključivanja djece s teškoćama u život, školovanje i socijalizaciju.

Moram naglasiti da je moj dojam kako je Fuji najbolja udruga mladih osoba jer kada nekoj od osoba s invaliditetom treba pomoć, njihove zdravi kolege im priskaču i time pokazuju da im žele pomoći u svakom trenutku. Bez iznimke, bez rezerve.

Isto tako, oni su već mnogo puta dokazali da su odlična ekipa i za tulumarenje - bilo da idu u HNK na predstavu, pub kvizove, utrku Wings for Life u Zadar ili na judo-kamp u Poreč. Kada Fuji ekipa negdje putuje, njima jedan kombi ne znači baš ništa - Marina mora rezervirati autobus kako bi u njega stalo 10-ak invalidskih kolica ili hodalica. Na ovakvim primjerima vidimo o kakvoj dobroj i uigranoj ekipi se ovdje radi - ova judo obitelj jednostavno nema granica, a sve prepreke svladavaju onako "usput".

Tijekom njihova gostovanja u mojoj emisiji, judaši iz Fujija o svom su klubu govorili s toliko ljubavi, kao da im je to sve u životu, a kada vidite njihovu samouvjerenost i odlučnost, jasno vam je i zašto. I njihovi roditelji vide koliko im treniranje juda znači u životu - oni su ti koji često moraju izaći s posla kako bi ih odveli bilo na trening, bilo na neku aktivnost koju je Fuji organizirao.

Judo klub osoba s invaliditetom "Fuji" nalazi se u Velikoj Gorici. Kao i svaka skupina osoba s invaliditetom, tako i Fuji ima trajni problem svog prostora, tj. svoje dvorane za treniranje. Klinci i njihova trenerica Marina Drašković traže partnere koji bi im pomogli izgraditi dvoranu kako bi imali pravo na više od jednog treninga tjedno - sada dvoranu dijele s judo klubom Pinky i iako imaju na raspolaganju maksimalan broj termina, na listi čekanja za upis u Fuji trenutno je 30-ak djece. Zbog pomanjkanja vlastitog, adekvatnijeg i većeg, upitno je kada će i ova djeca doći na red za treniranje juda.

Znate li što je još zanimljivo u cijeloj priči oko Fujija? Fuji je primjer kako na vrlo pametan način provesti inkluziju osoba s invaliditetom i osoba bez ikakvih poteškoća - ništa se ne forsira, a pomoću sporta i međusobnog druženja pokazujemo uvažavanje i poštivanje različitosti. Teži i tragičniji dio u ovoj priči je kada svakodnevno morate tražiti potporu za svoj projekt i kada malo pojedinaca prepoznaje taj projekt kao vrijedan projekt, ne samo sportski – nego društveni.

U ovoj priči treba imati viziju, misiju, cilj. Vizija je judo. Misija je inkluzija djece s raznim teškoćama i onih bez teškoća da se zajedno druže, jedni drugima pomažu, jednostavno da budu prijatelji bez obzira na to tko ima ili nema poteškoće. Cilj je bavljenje sportom, međusobno druženje i upoznavanje. Zadaću možemo smatrati ispunjenom kada vidimo da djeca bez teškoća na svoje rođendane zovu djecu u kolicima, kada ne vide osobu u kolicima nego samo osobu. Prijatelja.

Što smo pokazali kao društvo? Kao društvo smo pokazali da smo još daleko od projekata ovakve vrste. Druga stvar je da su pojedinci poput trenera judo kluba Fuji i Marine Drašković veliki entuzijasti, borci i promotori života osoba s invaliditetom. Što ću još reći? Reći ću da već dugo nisam čuo ovako kvalitetne stvari, ali nisam ni upoznao toliko kvalitetnu djecu i njihove roditelje koji točno znaju što žele. Žele da njihova djeca jednog dana budu dio ovog društva bez obzira na invaliditet.

Vaš bloger,

Hrvoje Antonio Belamarić


*Iznesena mišljenja ili stajališta autora ne odražavaju nužno stajalište HRT-a