Kako izaći van i tulumariti, a osoba ste s invaliditetom?

Osobe s invaliditetom isto vole popiti, makar ne smiju jer voze ili su na štakama pa nisu sigurni, ali imaju problem što mi nemamo klubove ili tamo-gdje-se-proizvodi-glazba da možemo ući, dobro se istulumariti, vidjeti lijepe žene kako plešu oko nas i uživati u životu.

Na što sam nailazio u životu ili na što ste vi nailazili u životu kad ste htjeli izaći van? Prvo odete u klub, popijete čašu-dvije vina ili piva i nakon toga treba vam WC. Ne možete ući jer su WC-i kvadrat do kvadrat i pol. Ne možete sjesti na školjku ako ste cura u kolicima jer nemate kamo s kolicima. I tako dok drugi piju litre alkohola, vi gledate izgubljenim pogledom, kao da vam netko nešto ne da, a u stvari da vam, ali ne možete jer ćete mokriti u gaće ili ćete morati izaći iz kluba i mokriti kao pubertetlija, negdje zalijevati travu. Ili snijeg. Ima još tu niz predrasuda, šta sad invalidi imaju tulumariti. Imaju tulumariti jer su osobe kao i sve druge osobe, bez obzira na invaliditet.

I zašto bi bile getoizirane u društvu i družile se s osobama s invaliditetom, kad se mogu družiti i sa zdravim osobama. Jedan jako veliki problem je što je puno klubova nepristupačno za ulazak u kolicima, a druga stvar je problem što ne mogu sva kolica ući jer neka osoba s invaliditetom ima elektromotorna. Znači, morao bi hodati s dva bodibildera da ga spuste u klub jer kolica imaju između 20 i 25 kilograma. Jest da bi mnoge žene bile ponosne na njega jer hoda s dva bodibildera i mislile da je poznata faca, ali nije – nego mi jednostavno zaboravljamo kada otvaramo klubove da zadovoljimo sve uvjete da osobe s invaliditetom mogu konzumirati tulume, kulturu i sve ostalo što ide uz to.

Jedan veliki problem je prijevoz osoba s invaliditetom jer mi teško naručujemo ZET-ovo vozilo za izlaske, a nemamo još uvijek u gradu Zagrebu taksi za osobe s invaliditetom. Taksisti govore da se to ne isplati njima otvarati jer osobe s invaliditetom se malo voze i ne mogu platiti vožnju. Što nije istina! Tako da kada ja hoću tulumariti, onda ja tulumarim doma u svom krevetu jer znam da nikom ne smetam, a da mi policija neće oduzeti kolica zato što sam popio previše alkohola.

Šalu na stranu, kakvo smo mi to društvo kad mlade osobe s invaliditetom ne mogu izaći u disko, na koncert ili negdje drugdje, a da nemaju pristup. Kakvo smo mi to društvo kad osobe s invaliditetom nemaju pristup WC-u za osobe s invaliditetom? Kako netko može otvoriti diskoklub, a ne zadovoljiti sve potrebne parametre koje taj diskoklub mora imati? Zašto pišemo zakone za osobe s invaliditetom i ne kažnjavamo one koji nisu primijenili zakon?

I ne manje važno pitanje, zašto nekome ograničavamo slobodu uživanja i slobodu kretanja, ako ta osoba na to ima pravo? I ako svaka konvencija govori da imamo pravo na kretanje, slobodu i pravo izražavanja. A ovo je isto neki oblik izražavanja i slobode. Zato što nema financijskih kazni i zato što se nikad nije dogodilo da se diskoklub zatvorio jer nema pristup, WC i sve ostalo što je potrebno.

Ovo je bila jedna moja mala priča, ali svaki put se sjetim ženske osobe u kolicima koja bi htjela izaći van sa svojim frendicama, a onda zna da nema pristupačan WC, nema pristupačan ulaz pa kaže "ja ne mogu s vama van". Razmislite malo kako biste se vi osjećali da vam netko ograničava vaše pravo na zabavu, društvo i sve ostalo.

Vaš bloger,

Hrvoje Antonio Belamarić



*Iznesena mišljenja ili stajališta autora ne odražavaju nužno stajalište HRT-a