Jao, imam karijes

Često roditelji i djeca s teškoćama, a i odrasle osobe s invaliditetom, imaju problema pronaći adekvatnog stomatologa ili po narodskom rečeno – zubara. Zašto? Iskreno, ne znam zašto jer ako netko odluči biti zubar, onda je svjestan da će mu jedan dan zaškripiti kolica, netko pokucati na vrata i reći 'mene boli zub, možete li vidjeti što je?'. Ali onda se događa prava drama… Znate, ja vama ne bih popravljao zube jer vi se trzate. Vi ste osoba s invaliditetom i probajte si negdje drugdje naći zubara koji vam to može napraviti.

Ali dolazimo do problema kad osoba s invaliditetom ili dijete s teškoćama u razvoju živi u malom mjestu, i onda nalete na starog stričeka zubara koji, evo ga, ne bi davao injekciju, nego bi on to radio na živo, onda sama osoba s invaliditetom ne da se prestraši, nego utrne i uhvati ju strah. Ja kao bloger ovog bloga sam u svojoj osnovnoj školi imao, a i srednjoj, veliki strah od zubara – tako kad sam postao odrasli čovjek, radije bih išao na operaciju noge, pod općom anestezijom, nego kod zubara da mi zamijeni plombu.

Strah je bio toliko velik da bih pred zubarom priznao sve svoje istine i laži – od straha. A i danas imam taj strah. Zašto? Zato što sam se kao dijete nauživao boli i bilo mi je užasno mučno i užasno teško, jer je ta osoba meni popravljala zube bez lokalne anestezije, s puno moje boli i s puno mog znoja. Kad sam god mogao, izbjegavao sam zubare.

A inače, među zubarima, jednim manjim dijelom, vlada strah od osoba s invaliditetom i možda nemaju dobar pristup. A onda dolazimo do problema roditelja djece s teškoćama, koji ne znaju gdje ima zubar i gdje zubar može pružiti adekvatnu uslugu. Što se još događa? Događa se da mnogi zubari završe faks i misle da im nikada neće doći osobe s invaliditetom.

Sada moram navesti nekoliko dijagnoza za koje je često da oboljeli imaju problema sa zubima, karijesom i svim ostalim: osobe s cerebralnom paralizom, osobe s Down sindromom, osobe s intelektualnim teškoćama. Down i intelektualne teškoće – s njima se mora pažljivo i polako, jer to su osobe koje su u globalu na nivou djeteta. I ako im ne pristupite i ne objasnite kroz šalu, kroz opušten ritam razgovora, što ćete im danas raditi, onda oni ne mogu biti kooperativni. Oni se boje brusilice, brušenja, injekcija, igli, svega… A s druge strane isto tako treba pripremiti i roditelje.

U ponedjeljak u emisiji 1 + 1 Drugog programa Hrvatskog radija slušat ćete emisiju sa zubaricom Majom Mimicom i Majom Latinović, i čut ćete što će one reći, svaka iz svog kuta gledanja, od 18 do 18.30 sati.

Mali savjeti za mlade kolege stomatologe:
    • Prepoznati psihički razvoj djeteta
    • Procijeniti odnos djeteta i roditelja
    • Kod pacijenta s intelektuanim teškoćama važno je prepoznati kratke trenutke pozornosti jer se oni često izmjenjuju s hiperaktivnošću i nervozom kada je nemoguće raditi
    • Katkad je potrebno razbiti strah od nepoznatog pokazivanjem instrumentarija
    • Paziti da se strah ne razvije zbog nenadane upotrebe turbine
    • Kod nekih pacijenata postoji povećani podražaj na povraćanje
    • Važno je glavu pacijenta držati u što mirnijem položaju
    • Važno je znati da djeca sa sindromom Down imaju u sebi puno topline i prisnosti i da im je važno upostaviti takav kontakt sa svim osobljem
    • Zvuk turbine posebno smeta djeci s autizom, za njih je važno da upoznaju osobe koje će s njima raditi i da bude što više njima poznatih u prostoru
    • Rad s osobama s problemima sa sluhom svodi se na probleme u komunikaciji, treba poznavati govor gluhonijemih i omogućiti im čitanje sa usana skidajući masku tijekom rada, isključiti slušni aparat dok radi turbina
    • Kod pacijenata s oštećenjem vida važno je omogućiti im kretanje do stolice, dobro im opisati s čime će se raditi, dopustiti im da rukama upoznaju osoblje i prostor, paziti jako u međusobnoj komunikaciji između osoblja o čemu se govori
    • Dobro se upoznati sa svim dijagnozama i tome prilagoditi način rada
    • U slučaju epilepsije paziti da se svjetlom, zvukom ili nekim pokretom ne izazove napad
    • Kontrolirati količinu vode u ustima kod otežanoga gutanja ili problema s disanjem
    • Omogućiti rad kod spazma otvaranjem usta posebnim instrumentom
    • Povećati oprez kod pacijenata s nekontroliranim trzajevima, nekontroliranim pokretima
    • Paziti na reakcije, pokrete očima, rukama i nogama kod pacijenata gdje je onemogućena komunikacija
    • Komunikacija s gluhonijemim osobama
    • Odvraćanje pažnje, razgovor o pacijentu važnim stvarima (tu jako pomaže pratnja jer nas upućuje na ono čega se pacijent boji odnosno što ga potiče na suradnju)
    • Pohvala za svaki i najmanji pomak i suradnju je jako važno kod svih
    • Ohrabrivanje, poticanje, nagrada i svaki vid priznavanja truda, strpljenja pacijenta
    • Rad s pacijentom u kolicima
    • Položaj u kojem se radi mora biti prilagođen mogućnostima i bolestima pacijenta
    • Mogućnost davanje anestetika vezano uz terapiju koju pacijent uzima
    • Stalno praćenje vitalnih znakova tijekom rada
    • Kod pacijenata s kardiološkim problemima potrebno je prilagoditi anesteziju pacijentu
    • Prepoznati stupanj razumijevanja (i dob) prema mentalnim sposobnostima pacijenta
    • Potrebno je moći raditi u uvjetima kada se pacijent nekontrolirano trza ili proizvodi nekontrolirane zvukove i prepoznati da isto nije pokazatelj boli već dio poteškoća s kojima se nosi

Ali kad sam tražio goste za emisiju, možda bih i našao zubare koji rade svoj posao i kojima osobe s invaliditetom nisu problem, ali osobu s invaliditetom da govori o problemima popravka, karijesa i ostalih zubnih pomagala – je užasan problem. Nije mi bilo jasno, kad se ljudi nisu javili na moju poruku da tražim neku od osoba s invaliditetom – da ćemo u emisiji govoriti, a ne popravljati zube.

I još jedna zanimljiva stvar! Maja Mimica, stomatologinja, dala je naglasiti da samo treba polako, jednostavno i jasno objasniti što će se raditi, i da osoba mora dobiti lokalnu anesteziju da bi joj lakše popravili zube. Isto tako naglasila je da je imala mnogo osoba koje nisu baš vodile brigu o zubima, ali to je posljedica dijagnoze, hrane, slatkoga itd. Jedino što nismo u emisiji uspjeli istaknuti, a to je i voditeljeva pogreška – koji piše ovaj blog – kako osobe s invaliditetom mogu voditi računa o svojim zubima.

A sad nešto o zubarima i zubarskim ordinacijama. Osobe s invaliditetom, djeca s teškoćama i njihovi roditelji potpuno vas razumiju i znaju da nemate možda senzibilitet za osobe s invaliditetom. Da vas je možda strah popravljati im zube. Da možda niste spremni i dovoljno educirani, ali isto tako ne bih volio da ovaj blog bude negativan, i volio bih naglasiti da svi stomatolozi koji su imali osobe s invaliditetom i djecu s teškoćama, i koji brinu o njihovim zubima, puno im i od srca hvala.

Nemojmo se lagati – i zdravim osobama smeta bušilica, brusilica, kliješta za vađenje zubi i sve ono. Ali osobi s invaliditetom to ne samo da smeta nego joj stvara jednu veliku nelagodu, koja dovodi do dugotrajnog psihološkog problema. A zubi su nam pola zdravlja. Zato moramo popravljati zube, moramo progovarati o stomatološkim ordinacijama, i najteže je kad ste u malim mjestima, gdje ne možete naći svog stomatologa koji vam može popraviti zube, a vi ste osoba s invaliditetom.

Možda skriveno trpite bol, a nećete nikome reći. Samo ne znam do kada.
Zahvaljujem stomatologinji Maji Mimici na nekim podacima što se tiče osoba s invaliditetom i djece s teškoćama, i koja mi je pomogla da ovaj tekst ispadne kombinacija osobe s invaliditetom i liječnika stomatologa koji svakodnevno radi s djecom s teškoćama i s osobama s invaliditetom.

Vaš bloger,

Hrvoje Antonio Belamarić



*Iznesena mišljenja ili stajališta autora ne odražavaju nužno stajalište HRT-a