Tuga, jad i plač

Ovaj blog pišem jer se prošlu subotu dogodio nemili događaj u mjestu Andraševec u Krapinsko-zagorskoj županiji, gdje je umrlo šestero korisnika doma Zelena oaza, koji nije imao potrebne dozvole. Da stvar bude gora, oni su u domu izgorjeli. Za njih se taj dom nije pokazao oazom, već paklom. Pokazalo se da opet institucije nisu odradile svoj posao, ali isto tako i da županija i država nisu znale da taj dom uopće postoji.

Zašto uopće u Hrvatskoj postoji županija koja ne zna koliko je domova na njezinu području? Tu se otvara niz pitanja. Prvo bi bilo kamo sa starijim osobama?! Tko može otvoriti dom? Koji su uvjeti za njegovo otvaranje? Postavlja se i pitanje kako se brinemo za naše starije, koliko im pridajemo pažnje te koliko su starije osobe same sposobne voditi brigu o sebi. Imajući to na umu, što društvo radi kako bi starijima olakšalo starost, omogućilo im sretne i mirne dane?

Među smrtno stradalima u ovom domu u Andraševcu u Zagorju je bila i jedna gospođa od 104 godine. 104 godine! Zamislite! Gospođa je rođena daleke 1916. Preživjela je 1. i 2. svjetski rat, Domovinski rat, vjerojatno glad, neimaštinu, nekoliko država i sustava i tko zna što još... No presudio joj je dom bez dozvole, koji se zvao, gle ironije, Oaza.
Sad ćemo malo lopticu prebaciti na Ministarstvo demografije, obitelji, mladih i socijalne politike. Pokazalo se da ondje radi puno ljudi, ali da je sustav unatoč tome pun rupa. Na kraju će se pokazati da taj sustav nije dobar i da nitko za tragediju neće odgovarati. To, naravno, pokazuje da mi kao društvo nemamo osjećaj odgovornosti vezano uz događaje oko nas. Bilo bi moralno, minimalno da kažem, da je ministrica Vesna Bedeković podnijela ostavku i tražila istragu u svojem ministarstvu da se utvrdi tko je kriv u vezi s tim slučajem, ali i ostalim staračkim domovima u kojima je stanje katastrofalno.

Nažalost, pouzdano znam kakvo je stanje u staračkim domovima. Znam da su medicinske sestre i njegovateljice u njima jako loše plaćene, a da su im pune ruke posla. I sama pučka pravobraniteljica Lora Vidović je prije dvije godine u Saboru upozoravala na problem starijih osoba i staračkih domova, kako ih nema dovoljno, kao ni medicinskog osoblja i njegovateljica koje bi se mogle brinuti za teško pokretne i nepokretne osobe. Isto tako je u svojem izvješću napomenula da neke osobe u domovima godinama ne vide sunca, mjeseca ili vanjskog svijeta općenito jer ih jednostavno nema tko dići iz kreveta.

To samo govori kako nije lijepo biti star u RH, pogotovo ako ste sami i bez novca.
Uvijek trebamo misliti na dostojanstvo starih osoba! I sam Sveti Otac papa Franjo o tome često govori. Evo jedna od njegovih brojnih misli na tu temu: "Nemojmo zaboraviti naše stare ljude kako bi uz pomoć obitelji i institucija svojom mudrošću i iskustvom surađivali u odgoju novih naraštaja". Za one koji žele znati više, tu je Google.

Često se tijekom života susrećem sa starijim osobama, a i sam starim jer nisam imun na to, nastojim im pomoći kada mogu, ali isto tako vidim na ulicama i trgovinama da ih ljudi ignoriraju, zaobilaze, ne odazivaju se na upit za pomoć... Često ih i ismijavaju, žalosno. A sutra ćemo i mi biti u njihovoj koži. Zato ih ne treba gurati sa strane, nego im pomoći ako možemo.

Nažalost nije rijedak slučaj da djeca zapostave svoje roditelje. Zaborave na njih. Okrenu im leđa iako su roditelji bili ti koji su svoju djecu podignuli na noge (u pravilu).  Institucije pak molim da pokažu prije svega humanost i ljudskost, da napokon donesemo zakonsku regulativu koja će spriječiti da svatko gradi domove bez odgovornosti.

Za kraj jedna misao: Molim vas, obratite pažnju na starije osobe. 

Vaš bloger Hrvoje Antonio Belamarić.



Iznesena mišljenja ili stajališta autora ne odražavaju nužno stajalište HRT-a