Kleptomanija

Kleptomanija je sljedeća tema ovog bloga, jer ima jako puno poveznica s našim sadašnjim životima. Nije lako kleptomanima. Imaju jako izražene porive, a nemaju gdje to usredotočiti. I onda su u društvu neshvaćeni. Kleptomaniju kao bolest mi inače negiramo, i nećemo se suočiti s njom.

Ali ne možemo se ni suzdržati, što pokazuju primjeri oko nas. Kako pomoći kleptomanu? Možemo mu pomoći da ga uputimo liječniku, da mu liječnik napiše uputnicu za liječenje, ali sramota je priznati da si kleptoman. I teško ti je, jer ne samo da imaš porive, nego imaš izražene porive koje ti ne može nitko suzbiti. Ni čokolada, ni keks ni s grah s kobasicom. Pa ni hodanje po prirodi, da se osjećaš dijelom tog društva. Što prvo kad vam netko kaže da je kleptoman vi pomislite? Sigurno da će vam ukrasti novčanik i novce.

„Uzroci poremećaja su obično neodgovarajući obiteljski odnosi, nisko samopoštovanje i seksualno nezadovoljstvo. Kleptomanija (grč. kleptein-krasti+mania) je poremećaj kontrole nagona. Kleptomani su nesposobni suzdržati se od poriva za krađom.“

Ovo je samo jedan od uzroka, koji pokazuje kako se osjećaju osobe koje imaju kleptomaniju, a ne mogu to nikome reći.

Mi kao društvo smo jako licemjerni prema teško bolesnim osobama. A kleptomanija, po mojem nekom shvaćanju, je teška bolest ako se ne liječi kao svaka druga. Ali sad ćemo malo proći kroz život kleptomana. On se ujutro probudi, umije, opere zube i krene ga prati savjest. On mora nešto ukrasti. Ali će ukrasti kiki-bombon, sto kuna, ili ženske samostojeće čarape pa će ih poslije prodati na Njuškalu, da zadovolji svoju strast prema kleptomaniji, ili će ga uzbuditi neka ženska osoba dok će krasti ženske samostojeće čarape, ili će ga napaliti što ona lupa čizmama u pod pa ga taj zvuk podsjeća da mora ukrasti u banci 100 tisuća kuna. I on se cijeli dan muči i razmišlja kako da pomogne sebi.  Probajte živjeti tako 24 sata – vidjet ćete, nije lako, a svi ga u društvu gledaju kao savjesnu osobu; on radi, ima svoj posao, ima veliki osmijeh, dobar je u društvu, svi se vole družiti s njim. On mora paziti kad krene u krađu, da ga drugi ne primijete. Jer ako u ovom društvu kažeš da si bolestan, onda će te svi prvo htjeti smjestiti u Vrapče. Jer svi smo mi jedan dan za Vrapče.

Kako mogu pomoći osobi koja je kleptoman, a živi s familijom? On krade ženi novce, laže, mulja, petlja, onda ona ide u svoju ladicu s donjim vešom, i vidi da joj fale gaćice. Ona počne sumnjati u njega. On kaže „Ne, ne, ne, ne. Jesi luda? Nisam ja taj. Pitaj dijete, možda je ono.“ A dijete jadno ima 9 godina i ne zna gdje to stoji. A možda zna – možda sam ja prestar i mislim da dijete ne zna, a zna…

„Liječenje se provodi psihoterapijom za kontrolu nagona. Provodi se kognitivno-bihevioralna terapija u smislu učenja novih modela ponašanja. Lijekovi koji se primjenjuju su stabilizatori raspoloženja, inhibitori serotonina i antagonisti opioida. Specifičan lijek za kleptomaniju je naltrexon. U slučajevima depresije prepisuju se antidepresivi. Vrlo je važna obiteljska terapija, a u novije vrijeme se organiziraju i grupne terapije po uzoru na anonimne alkoholičare.“

Kleptomanija se, za gle čuda, liječi u – Vrapču! Znači, pokucate na vrata klinike, kažete „Dobar dan! Ja imam uputnicu, imam problem, KLEPTOMAN SAM!“ Sad će svi pitati zašto sam baš htio pisati o kleptomanu. Zato što ih imamo sve više u društvu, a da ih ne primijećujemo, i na svim razinama, a ne želimo im pomoći. Ne želimo im pomoći da ih uputimo da riješe svoju ovisnost o krađi, podvalama i laži. Vjerujte mi, nije njima lako, a pogotovo ako su obiteljski ljudi.

Zanimljivo je, prihvatit ćemo kockara, prihvatit ćemo ovisnog pušača, čak će nam i alkoholičar biti drag, ali kleptoman nikad. A kleptomani su isto jedna psihološka bolest, kojoj treba dati pozornost. Pozornost dobivaju u našem društvu, a nikad ne dobivaju na ovakav način, da im pomognemo da se riješe svoje kleptomanije. Što se prije krenu liječiti, to bolje za njih.

„Jedan od bizarnijih slučajeva s kojima sam se sam susreo bila je osoba koja je ukrala vojni čamac, a da nije bila uključena ni u kakve vojne ili političke aktivnosti. Također, osoba koja je ukrala vrata.“ – Dr. Goran Arbanas.

Vidite bizarnosti i vidite teškoće života. Inače, da upozorim malu djecu i srednjoškolce, da ne bi mislili da je kleptomanija IN, nemojte nikad pomišljati na kleptomaniju, jer ćete jako dugo provesti u bolnici na liječenju. Puno ćete piti tableta, puno ćete proći terapija, a svima drugima, molim vas, kad vidite nekoga u svojoj familiji da ima poremećaj kleptomanije, budite mu prijatelj, porazgovarajte s njim, primite ga za ruku, i odvedite ga kod liječnika u Vrapče. Da vam ne bi slučajno skinuo prozore usred zime, i prodao, kao uzor u svom životu. Ako imate dečka kleptomana, recite da ga volite najviše. Budite mu podrška i odite s njim na liječenje. I budite s njim na liječenju, jer tako se pokazuje ljubav prema kleptomanu. Kad ta bolest prođe, on će biti vaš normalan dečko koji više nije kleptoman.

Namjerno sam pisao o ovoj temi jer smo mi ograničeno društvo i sramimo se ljudi koji imaju neki psihološki poremećaj. Ne želimo im pomoći, nego ih osuđujemo. Nikoga nemojte osuđivati, gledajte oko sebe i pomažite im. Nemojte se slučajno smijati nekome ako ima bilo kakav psihološki poremećaj, nego mu budite prijatelj i pomognite mu. Budite mu podrška, jer nikad ne znate kako će biti vama. I za kraj, dolaze vremena blagdana, darivanja… Možda se neki ljudi u tom trenu ne osjećaju dobro, zbog prenaglašenog blagdanskog raspoloženja. Budite umjereni u svemu i pristojni, jer nismo svi isti.

Toliko od mene za ovaj blog.

Vaš bloger,

Hrvoje Antonio Belamarić, koji je čist i hladne glave, dok su svi oko njega podivljali zbog blagdana.

Iznesena mišljenja ili stajališta autora ne odražavaju nužno stajalište HRT-a