Hrabre cure

U srijedu sam se po prosinačkoj zimi posve smrznuo. Ali za hrabre cure i za njihovu djecu vrijedi se smrznuti!

Te se cure brinu za svoju djecu 24 sata dnevno. Znam da se neki neće složiti s ovim blogom i da će kao prigovarati da je to sindikalna borba. Nije to sindikalna borba, velim vam ja, nego vapaj majki njegovateljica i njihove djece. Vapaj da više ne mogu živjeti s 2500 kuna mjesečno jer briga za njihovu djecu je sve samo ne jeftina. One kupuju dodatna ortopedska pomagala, lijekove, antieleptike (jer djeca znaju imati tešku epilepsiju), a država misli da majke i djeca imaju vremena čekati dok se ne donese novi Zakon o socijalnoj skrbi koji će tek krenuti u proceduru sljedeće godine.

Već godinama pratim, iz svojih kolica, kako država ne poštuje nikakve konvencije i nikakva prava te kako je od djece s teškoćama i osoba s invaliditetom napravila asocijalne slučajeve, a: JA NE ŽELIM BITI SOCIJALNI SLUČAJ!

Ja želim biti ravnopravni sudionik u društvu i pridonositi tom društvu. Isto to žele i majke njegovateljice. Zašto bi one bile tzv. robovi društva i svoje djece, što su i same naglasile na skupu!? Zašto ih država ograničuje na tri mogućnosti: 2500 kuna mjesečno za skrb, smještaj u dom, smještaj u udomiteljsku obitelj. S tim da, pazite sad, tu dolazimo do još jednog apsurda. Udomiteljstvo se dijeli na dvije kategorije, standardno i specijalizirano. Za standardno se dobije naknada od 2500 kuna, a za specijalizirano 6500 kuna.

Dakle, može se dogoditi da vi kao majka djeteta imate naknadu od 2500 kuna, a za to isto dijete, ako ga udomi udomitelj na specijalizirano udomiteljstvo (uvjet je završen preddiplomski i diplomski sveučilišni studij ili integrirani preddiplomski i diplomski sveučilišni studij), dobije naknadu od 6500 kuna.

Ovdje se isto pokazuje diskriminacija stoga mi je zanimljivo da u ministarstvu ljudi koji rade i griju se u toplim foteljama nisu vidjeli kako su napravili veliku diskriminaciju u vidu prava djeteta. Ali, u ovoj državi se svašta može napisati i ostati živ jer kako kaže poslovica "papir svašta trpi". Tako da se čini da nisu sva djeca ista, a i da se za sve roditelje ne brinemo isto.

Za kraj nešto o ministarstvu. Ako ono želi biti otvoreno, vjerodostojno i iskreno prema roditeljima i osobama s invaliditetom, onda se mora, pod broj jedan, posvetiti roditeljima, djeci s teškoćama i osobama s invaliditetom. I otvoriti svakodnevni dijalog te istodobno biti spremno na kritiku, a ne se uvrijediti kao kakvo malo dijete koje počne cendrati kada mu uzmeš igračku. Inače, u ministarstvu moraju shvatiti da ih financiraju građani iz svojih poreza i prireza te da imaju pravo zahtijevati da im se pruži mogućnost boljeg života. Ne možemo više pristajati na priče "mi ćemo ovo, mi ćemo ono, sutra, za mjesec dana, za dva mjeseca"...

Život leti, a mi smo kao država potpisali nekakve konvencije i sad je napokon vrijeme da ih stavimo u život i provedemo. Ali ne možemo mi izgubiti dvije godine filozofirajući i na kraju donijeti zakon na pola. Niti će takav zakon pomoć vama u ministarstvu, niti će nama na koje se odnosi - pomoći u životu. S druge strane, neka malo stanu na loptu ljudi iz ministarstva i neka neki ljudi prestanu biti bahati jer ako se mi kao osobe s invaliditetom zainatimo, ovo neće dobro završiti.

U prilog svemu gore rečenom dajem na znanje i ove dvije točke Ustava RH:

Članak 58. (2) Posebnu skrb država posvećuje zaštiti osoba s invaliditetom i njihovu uključivanju u društveni život.

Članak 63. Država štiti materinstvo, djecu i mladež te stvara socijalne, kulturne, odgojne, materijalne i druge uvjete kojima se promiče ostvarivanje prava na dostojan život.

Zahvaljujem svim hrabrim djevojkama koje su ovih dana, posebno u srijedu, organizirale prosvjed i pokazale svoju djecu, bile iskrene, otvorene i rekle dosta. Tu prije svega mislim na Sabinu Lončar iz udruge Sjene, Suzanu Rešetar i Dijanu Smajo.

Hvala vam mnogo, toliko od mojeg veličanstva, vašeg blogera Hrvoja Antonija Belamarića.


*Iznesena mišljenja ili stajališta autora ne odražavaju nužno stajalište HRT-a