Gastitschki nesporazumak

Ponekad snimam reportaže o našim ljudima u tuđini ili nekoj drugoj domovini, već kako su se snašli. Ima istine u tome da treba procijeniti iz kakvog su života i s koliko godina otišli u inozemstvo, koje su okolnosti zatekli, jesu li se tamo rodili i hvale li pretjerano drugu zemlju kako bi im njihova odluka o odlasku bila opravdanija a čežnja manja. No gotovo da ne propuštam da ih pitam imaju li volje prilikom dolaska na odmor upuštati se u razgovor s onima koji ih prekidaju kod pričanja o nečemu dobrom i prenesivom tamo vani i to čine s onom defetističkom to kod nas neće biti nikada.

Pa i neće ako ne povjerujemo da možemo našu zemlju bolje urediti i da nema boljih od onih koji kradu ali i drugima dadu. Uspješni Hrvati u inozemstvu, koje sam sreo, lagano su rasli, strpljivo gradili svoje tvrtke i ne namjeravaju baš olako investirati ili se bilo koji način trošiti svoje slobodno vrijeme i živce u našoj zemlji na što ih političarski hodočasnici tu i tamo pozivaju. Ratno vrijeme kad se skupljao novac od njih svirajući violinu njihove grižnje savjesti daleko je iza nas. Hrvatska je za njih mjesto za odmor tijekom kojeg se izbjegava one koje kukaju kao i one koji ih žicaju. Srce kockasto ih vuče ali uređeniji sustavi u kojima žive oblikovali su ih da u poslu razmišljaju rentiert sich oder nicht ili isplati li se nešto ili ne.

A da bi se isplatilo procedure moraju biti kristalno jasne – mora se znati koliko traje postupak za građevinsku dozvolu, mora se znati da će netko platiti penale ako kasni s isporukom, mora se imati osjećaj da će svatko tko izaziva nered ili prisvaja tuđe biti sankcioniran i javno osuđen bez obzira na kuma ili prijatelja iz poželjne partije...bez iluzija da lopova i zlih ljudi nema svugdje pa i tamo vani. Uglavnom kao da je povjerenje u našu zemlju potrošeno i naši gastići ponavljaju kako im je tu ljepše a tamo bolje.

Korumpirani političari se navode kao glavni razlog tomu. No ja mantram pozitivne primjere. Tijekom pripreme projekta jedne tvornice, koja je zbog germanske upornosti ipak otvorena pored Zagreba, u posjet je stigla isprva jedna ministrica a zatim i njezin nasljednik tražeći mazivo za poguranac svih potrebnih dozvola. Investitor se dvoumio da projekt preseli u Srbiju ali je ipak ustrajao. Jedan je od razloga bio uporni načelnik općine koji je hodočastio mjesta gdje su dozvole zapele u močvari najdonjih ladica i dugih službeničkih bolovanja spojenih s godišnjim. I duboko vjerujem da on nije usamljeni slučaj. Postoji ih par, uz malo truda nabrojio bi ih pet koji ipak razmišljaju da im trebaju radna mjesta za punjenje lokalnih proračuna i ne prazne ih olako na tvrtke svojih kumova i prijatelja iz poželjne partije. Na svakom je od nas da misli neke ljepše misli.


*Iznesena mišljenja ili stajališta autora ne odražavaju nužno stajalište HRT-a