Stan, a ne dom

Roditelji koji imaju djecu, tj. već odrasle osobe s intelektualnim teškoćama ili invaliditetom pitaju se što će biti s njihovom djecom nakon njihove smrti. Mnoge osobe s intelektualnim teškoćama i invaliditetom trebaju svakodnevnu pomoć drugih, a jednom kada roditelja više nema, postavlja se pitanje kako dalje.

Nekad su opcija u tom slučaju bili domovi. Danas to više nisu jer slobodnih mjesta u domovima nema. Da ne bi bilo zabune, riječ je o domovima za starije i nemoćne osobe. Dakle, prioritet pri smještaju u njih imaju upravo one, starije i nemoćne osobe, a ne osobe s invaliditetom ili intelektualnim teškoćama koje su ostale bez roditelja.

U svijetu je ta problematika riješena tako da se osobe s invaliditetom ostavljaju u stanovima u kojima su živjeli s roditeljima, a da svu pomoć oko njih preuzima država. Mi smo još na početku kad je riječ o tome.
Zapravo, najlošijim su se mogućim rješenjima pokazale prenamjene prostora, što se u nas pokušava činiti u nekim smještajima uz odobrenje Ministarstva. Pod prenamjenom prostora mislim da se sobe pretvaraju u male apartmane. Na prvu dobro zvuči, no oni su i dalje u domu tj. instituciji. U apartmanu su, ali kao da nisu.

Europa je odavno napustila takav model. Prvo što se radi kod osoba s invaliditetom i osoba s intelektualnim teškoćama, dok su još mladi i djeca, jest socijalizacija. Tako da se njih upozna sa životom u zajednici, što ih jednog dana neminovno očekuje. Zatim slijedi ono što sam ranije naveo, nasljeđivanje stana.

Ne možemo tvrditi da će ovaj model, nazovimo ga "nasljednim modelom", biti primjenjiv na sve osobe s intelektualnim teškoćama i invaliditetom. Nekima to neće odgovarati, iz razloga koji nisu bitni, naprosto, svi smo drukčiji i nije sve za svakoga. Ali, bilo bi ljudi kojima bi to odgovaralo. Njima bi sigurno bilo lijepo živjeti samostalno, kada su za to sposobni ili spremni. To bi imalo nemjerljiv utjecaj na kvalitetu njihovog života, socijalizaciju itd.

Osobe koje nemaju intelektualnu teškoću već fizičku mogu normalno živjeti u stanovima. Europa je već odavno shvatila da su njihove osobe s invaliditetom završile određenu obrazovnu instituciju, da su zapošljive te kao i svaki drugi građanin mogu doći do stana i normalno živjeti. Isto tako, neke osobe s invaliditetom mogu naslijediti od svojih roditelja stanove, kao što to nasljeđuju i sve druge osobe. Ako osoba pritom radi, a mnoge osobe s invaliditetom u Europi zarađuju za svoj kruh, život nije nemoguć, dapače.

Zašto mi za time kaskamo? Zato što resorno Ministarstvo ni dan danas ne zna koji bi model preuzelo. Nažalost, ili na sreću, modeli su izmišljeni, samo treba odabrati. Gdje je problem, pitam se ja. Ne znam, ali znam da jako puno osoba s invaliditetom ima problem kada im roditelji umru, a treba im pomoć za život. Mi u Hrvatskoj čak nemamo razvijene servise kuhanja, pranja, peglanja. Kod nas osobe s invaliditetom nemaju ni sredstva s kojima bi to financirale. Tako da i dalje država nas ostavlja same na vjetrometini makar mi nismo krivi.


Ovi slučajevi događaju se kada se roditelji nenadano razbole i kada nema tko uskočiti. Dok Centar donese odluku, to može potrajati koji dan.


Mislim da sve osobe s invaliditetom trebaju imati pravo izbora, gdje će i kako živjeti. To je u slučaju Hrvatske još daleka budućnost.


Ovaj blog posvećujem svim roditeljima ili njihovim bližnjima koji idu spavati s mišlju "Što će biti s mojim sinom/kćeri?"...

Vaš bloger Hrvoje Antonio Belamarić. Slušajte ponedjeljkom od 18:00 do 18:30 na Drugom programu HR-a zanimljivu emisiju u kojoj ja drobim orahe. Pričali smo sa studentima "Udruge zamisli" o mogućnostima studiranja za osobe s invaliditetom. Gost mi je bio Marko Matijević s portala srednja.hr.


*Iznesena mišljenja ili stajališta autora ne odražavaju nužno stajalište HRT-a