Dogovorite se što želite!

Nije mi drago pisati o ovoj temi i nije mi drago to što su ljudi podijeljeni, ali podijeljeno je cijelo društvo pa su podijeljene i osobe s invaliditetom. Zašto se volimo dijeliti? Možda zbog matematičkog zbroja u sklopu dijeljenja svega, ali sada ozbiljno. Mislim da smo svi tu da pomognemo osobama s invaliditetom i djeci s teškoćama u razvoju, naravno i njihovim roditeljima, da što više dobiju ono što im zakonom pripada.

Nije bitno gdje i na koji način se bore za svoja prava, već je važno da to rade, bilo to na ulici prosvjedom ili kroz povjerenstvo i ministarstvo. Konačni cilj jednih i drugih je natjerati nadležno Ministarstvo za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku da poboljša uvjete života osobama s invaliditetom, djeci s teškoćama u razvoju i njihovim roditeljima.

Zanimljiva je još jedna činjenica, a to je da nadležno ministarstvo već dva mjeseca piše i priča kako ide novi zakon o socijalnoj skrbi, a ja, kao novinar koji se godinama time bavi, imam svoje izvore koji tvrde da novi zakon nije prošao ni Vladu, ni koordinacije ni sve ostalo. Zašto? Pa zato što su uskoro izbori pa ne bi baš bilo pametno staviti novi zakon u proceduru kako ne bi isplivali neki čudni momenti. Nažalost, u ovoj situaciji najviše pate osobe s invaliditetom i djeca s teškoćama u razvoju.

O ovoj temi sam stvarno dosta napisao, a sad je u mom fokusu jedna druga tema:

ZAPOŠLJAVANJE OSOBA S INVALIDITETOM I FONDOVI EU-a

Zapošljavanje osoba s invaliditetom je dugoročan plan njihovog održivog razvoja. Osobe s invaliditetom najviše mogu pomoći sebi dobrim obrazovanjem te potom radom. Ali uvijek postoji taj jedan ali. Država ni sama nema strategiju zapošljavanja osoba s invaliditetom, a veći problem je što država nevoljko zapošljava osobe s invaliditetom. No nije tu država jedini problem, problematični su i privatni poslodavci. Prvo, nemaju dovoljno senzibiliteta, pritom ne poznaju osobe s invaliditetom, što bi taj senzibilitet izgradilo. Drugo, ne znaju što sve osoba s invaliditetom, bez obzira na invaliditet, može raditi. Treći problem ide više na dušu osobama s invaliditetom nego poslodavcima, a taj je da malo njih želi raditi pa to dovodi do toga da potencijalni poslodavac čak i da hoće, ne može samo tako naći osobu s invaliditetom koju bi zaposlio.

Na koncu, da nema europskih fondova velika većina osoba s invaliditetom ne bi ugledala svoje prvo radno mjesto. To je problem poslodavaca koji čekaju fondove da bi zaposlili osobe s invaliditetom. Dokle ćemo se šlepati? Zašto poslodavci ne vole odvojiti novce za zapošljavanje osobe s invaliditetom? Je li to zbog poreza, prireza, davanja? Ne znam koliko je to poznato građanima, ali zaposliti osobu s invaliditetom je, porezno gledano, za poslodavca veće opterećenje od zapošljavanja zdrave osobe. Mi spadamo u drugi porezni razred, nazovimo to tako, i samim time smo skuplji. Zatim, moraš osobi s invaliditetom prilagoditi radno mjesto. Tu je i nabava prilagođene opreme, ako je potrebna. DAKLE, U BANANI SMO.

Imajući to sve na umu, daleko smo mi od jedne Švedske ili Njemačke u kojoj je normalno da osoba s invaliditetom ima jednake mogućnosti pri zapošljavanju kao tzv. zdrave osobe. To je stvar kulture. Na ovim prostorima mi se uvijek osjećamo diskriminirani, hoćemo li mi to priznati ili ne. Država je pak potpisala neke konvencije koje bi trebale to popraviti. Konvencije u kojima stoji da se osobe s invaliditetom ne smije diskriminirati ni po jednoj osnovi. Ali mi smo u tim nekim stvarima još na početku. Fondovi EU-a samo su alibi da bismo mogli pokazati kako se brinemo o osobama s invaliditetom.

Vaš bloger Hrvoje Antonio Belamarić želi vam ugodan vikend. Slušajte me ponedjeljkom na Drugom programu HR-a u 18:00. Teme su razne!



*Iznesena mišljenja ili stajališta autora ne odražavaju nužno stajalište HRT-a