Neophodna sposobnost

Ne isključivo na vlastitu inicijativu, ali s par svojih veoma čvrstih razloga, posjetio sam 80-godišnju osobu u jednom domu umirovljenika. Ne znam je li me više prodrmalo kad mi je pored jednog prozora rekla kako često gleda prema jednom autu zaposlenika koji sliči vozilu kojim redovito dolaze njezini ili to kad je rekla kako ne shvaća zašto je jedno od unučadi nikad nije posjetilo niti nazvalo.

Tužno je to kad se samo čeka smrt i još kao treba biti sretan što se dom nakon deset godina dočekao te što je mirovina dovoljna za smještaj. Sjetio sam se anesteziologa s kojim sam pričao dok mi je otac bio u komi: Da moramo umrijeti, to mi je jasno, ali zašto moramo biti nemoćni, nikada neću do kraja dokučiti. Možda je ta nemoć neka škola. Samo kao da u nju neki idu koji poput nadarene djece znaju sve što se tamo uči – u grob se ne nose puni džepovi, nego tragovi koje smo ostavili u drugima.

Meni je, pak, nedokučivo kako i zašto iz mladih ljudi nestane suosjećanje ili se nikada niti ne razvije. Mogao bih ih ispričavati natjecateljskim društvom, mogao bih nagađati kako su dobivali sve ili jako puno, a da se od njih nije mnogo tražilo, mogao bih pomisliti kako su roditelji te djece uvijek sve neugodno htjeli odraditi umjesto njih i to ne prestaju raditi iako su odrasla, mogao bih poput glumca Rickyja Gervaisa reći da su starci zanemareni i zaboravljeni jer nas podsjećaju na vlastitu smrtnost... mogao bih laprdati kako se danas živi brže i ne stigne se... Ali neću jer mislim da ne imati vremena za druge, ne osjetiti njihovu bol i ne radovati se njihovim uspjesima znači kao da nemamo vremena biti ljudi, a onda bolje i da nas i nema (nije li i samo uništenje planeta, prirode, zdravog okoliša jedna globalna epidemija neosjetljivosti?).

I kada se susretnem ipak, ovako posve blisko, s takvom neosjetljivošću, pitam se jesam li poznavao tu osobu ili se nekog upoznaje samo na testu davanja sebe osobno, a sve ostalo je kurtoazna scenografija i grimasna koreografija. Pomislim nakon toga koji li je duhovni pakao pred njima – partneri/partnerice očekuju da ih osjete i sudjeluju u zajedničkim željama, majke/očevi očekuju unuke za čiji odgoj i emotivno sazrijevanje treba opet dati sebe, prijatelji/prijateljice u bolesti ili nesreći očekuju utjehu čija je pretpostavka opet empatija, čak i kolege očekuju da shvate da su zaista bolesni ili moraju biti uz bolesne.

Nedostatak suosjećanja je izostanak neophodne sposobnosti za ispunjen život.



*Iznesena mišljenja ili stajališta autora ne odražavaju nužno stajalište HRT-a