Počela je škola, smijeh, suze i nevjerica

Početkom svakoga devetog mjeseca počinje škola, ali počinju i problemi. Zašto je tako? Zato što osobe koje trebaju brinuti o obrazovanju i na gradskom i na državnom nivou, malo previše budu na moru pa zaborave što rade, a djeca s teškoćama u razvoju mogu dobiti još dva tjedna praznika jer asistenti su im na edukaciji. A onda imamo svu nebulozu sustava obrazovanja na svim nivoima, ali pokazujemo koliko nam uopće nije bitno obrazovanje djece pa tako i djece s teškoćama u razvoju.

Dogodit će se još jedan u nizu prosvjeda roditelja koji misle da njihova djeca trebaju dobiti asistenta, a prosvjed se zove 'Škola za sve' koji će se održati ovu subotu u 10 sati na Europskom trgu i tako će pred Europskim trgom roditelji reći što im je na duši i srcu što se tiče obrazovanja. Zato dođite i podržite i djecu i roditelje i pokažite da se zalažete za jednako obrazovanje za svu djecu. Ovo je divno, ali vidjet ćemo što će se desiti poslije prosvjeda, ali pokazuje da mi još nismo spremno društvo za obrazovanje svih osoba. Što je još jako bitno, bitno je da više nemamo cirkusa oko osobnih asistenata nego da se to pitanje konačno riješi, jer onda ćemo dobiti osobe s invaliditetom koje su obrazovane i žive od svog rada i napreduju u poslovnoj karijeri.

A pošto je obrazovanje kod nas uvijek nešto apstraktno i svi se čudimo, a ne znamo čemu se čudimo, a s druge strane trebamo pokazati da nam je stalo do djece s teškoćama u razvoju i do njihovih roditelja koji ulažu maksimalan trud da bi svoje dijete obrazovalo i da to dijete poslije ne bi bilo osoba s invaliditetom koja bi bila na socijalnoj pomoći nego bi svojim radom i svojim doprinosom u društvu pokazala da i osobe s invaliditetom mogu puno napraviti u našem društvu. Ako hoćemo biti razvijeno društvo poput Njemačke, Austrije, Australije, Finske i ostalih država, ali glavno da mi imamo kurikularnu reformu koja je zapela već na vratima radi jednog 'malog problema' - osobnih asistenata. Ali dobro, nije bitno tko će učiti djecu. Možda nam uskoro uslijedi štrajk u školi. Podržavam profesore da dobiju veću plaću jer sretan profesor je vrijedan profesor i volio bih da ljudi od te svoje plaće mogu normalno živjeti bez obzira gdje radili.

S druge strane, što bi trebali promjeniti? Male škole koje nemaju učenika trebaju se zatvoriti i trebaju se spojiti s većim školama, ali isto tako treba riješiti i prijevoz djece iz malih mjesta u veća i u druge škole jer ne trebaju nam digitalne ploče kad nismo riješili osnovne uvjete u školama, a ne da škole žicaju novce za potrošni materijal zato što novaca nemaju pa tako pitaju roditelje da im daju 100 kuna. E, kad vam škole krenu žicat lovu za potrošni materijal, onda se osjećate ko sirotinja na trgu koja žica 5 kuna. Ovo je stvarno divna stvar. Čekam kad će roditelji davati novce za plaću profesora pa ćemo onda doći na razinu afričkih škola.

A mi se pravimo da ulažemo u digitalnu školu, a nemamo za wc papir, kredu i kemijsku olovku profesora. Ovo su sve velike predrasude i sva sreća da više nisam u obrazovnom sustavu. Dragoj ministrici želim puno uspjeha. Želim da uspije sa školom za život. Mora se malo više družiti sa svojim profesorima i ljudima koji rade u školama, ali mora i slušati učenike i otvoriti škole za dvosmjernom komunikacijom. Dosta je sad više o školi. Sad idem uzeti malo kalija ili bananu i uživati u životu kao i svi ostali bez obzira išli u školu ili ne išli u školu.

Vaš bloger,

Hrvoje Antonio Belamarić



*Iznesena mišljenja ili stajališta autora ne odražavaju nužno stajalište HRT-a