Majka ostala bez posla

Divna smo mi zemlja kad jedna žena dobije otkaz samo zato što je majka djeteta s autizmom.

Majka je imala potrebu javiti se FB grupi Građanske inicijative Pomozimo djeci s invaliditetom.

Gdje su bile razne inspekcije? A gdje je tu konvencija o radu i ženama koja bi trebala štititi ženu? Isto tako, zemlja smo koja se kune u natalitet i pronatalitetnu politiku, a onda pokazujemo svu naivnost. Zatim ispliva slučaj majke koja dobiva otkaz i, gle čuda, završi subotom na naslovnici Jutarnjeg lista.

Vidim da se nakon toga nitko u državi nije zapitao kako netko može dobiti otkaz zato što ima dijete s autizmom. O tome nismo čuli ni premijera ni predsjednika Sabora, a bome ni predsjednicu. O državnoj inspekciji da ne govorim.

Saznao sam da je gospođa radila kao prodavačica u dućanu. Zašto je zbog svog djeteta morala dobiti otkaz? Bi li ga dobila da nema dijete s autizmom? Moram se pitati kad će prestati maltretiranje? Nije krivica majke ili oca to što ima dijete s ovim ili onim problemom, tj. zašto bi samo to bila osnova za otkaz?

U pisanom obrazloženju odluke o otkazu piše: "Radnica je majka maloljetnog djeteta koja je saznala da joj dijete ima trajne zdravstvene probleme zbog kojih nije u mogućnosti biti u cijelosti posvećena poslu i radu, već na poslu djeluje odsutno i uplašeno, što su uočili i klijenti Poslodavca. Kao što je ranije navedeno, opis radnog mjesta Radnice podrazumijeva svakodnevnu komunikaciju s kupcima - klijentima Poslodavca te je potrebno da Radnica u komunikaciji bude pozitivnog stava i dobro raspoložena, što radnica zbog svojih privatnih obiteljskih razloga nije u mogućnosti izvršiti."

Sadržaj obrazloženja, pojasnilo je nadležno ministarstvo, nije zakonski definiran što poslodavcu daje otvorene ruke u njegovom sastavljanju. Pritom, ako radnik ne pokrene postupak zaštite prava u zakonskom roku od 15 dana te nakon toga u istom roku od 15 dana ne tuži poslodavca, poslodavac prolazi neokrznut. Ovo ljudi često ne znaju, što im otežava situaciju.

Zašto uvijek ispada da je krivo dijete? Kad će jedanput odgovarati poslodavac? Zašto bi u ovoj priči nastradao radnik, djelatnik, prodavačica?

Imao sam dosta priča majki koje rade na pola radnog vremena i pritom imaju probleme. Od samog predavanja molbe pri čemu ne znaju hoće li im se umjesto odobrenja molbe uručiti otkaz, ali i kasnije, jednom kada odobrenje dobiju, nemaju osjećaj sigurnosti da će to doista tako i ostati.

Kako čovjek može raditi kada stalno živi u strahu od gubitka posla?

I tako smo društvo koje se ne može pohvaliti mnoštvom radnih mjesta, a da ne govorimo o onima na kojima čovjek pošteno može dobiti plaću za svoj rad.

Da ne bi sve bilo tako crno, moram reći da ima svijetlih primjera, poslodavaca koji zapošljavaju i osobe s invaliditetom, i majke i očeve koje imaju djecu s teškoćama u razvoju i pritom nemaju nikakvih problema. Dapače, poslodavci imaju sluha i za bolovanja i izostanke s posla zbog bolesti ili nečeg drugog.

Najbolje od svega ovoga mi je što su mediji propitali neke pojedince i udruge kako stojimo s otkazima majkama i očevima s teškoćama u razvoju, pa su dobili odgovor da toga ima dosta. Dakle, poslodavci daju otkaze zbog bolesti ili teškoća djeteta. Roditelji zbog tog svega imaju probleme na poslu.

Zanimljivo, skoro će tjedan dana otkako je objavljena priča o našoj protagonistici. Nisam nigdje vidio da je ijedna od institucija reagirala i zaštitila majku i dijete. Jedina koja je reagirala jest pravobraniteljica za osobe s invaliditetom, Anka Slonjšak i njen ured. Ali taj ured redovito reagira i redovno ukazuje gdje poslodavci i društvo zakazuju, gdje se ne drže slova zakona. To samo pokazuje da imamo jako puno za raditi i napredovati te u jačanju institucija.

Pita li se netko sada gdje će majka nastaviti raditi? Kako će ona prehraniti svoju obitelj?

U istom tekstu ovog nemilog slučaja autor je prikazao i dobar primjer obitelji Vuković čiji roditelji rade za državnu firmu koja je ipak pokazala određenu razinu brige za probleme zaposlenika.

Za kraj, ovako često završavaju ispovijesti roditelja koje se nalaze u ovakvoj situaciji: "Živimo kao podstanari i svaki dan strepimo za našu budućnost". I onda se netko pita zašto ljudi odlaze potražiti sreću nekamo drugamo?

Vaš bloger Hrvoje Antonio Belamarić. 

*Iznesena mišljenja ili stajališta autora ne odražavaju nužno stajalište HRT-a