Kruške i jabuke i turizam

Hrvatski turizam boluje od svega pomalo i najgore u svemu tome je to što je vrlo skup i nije prilagodljiv pojedinim turistima prema platežnoj moći. Imamo problema u infrastrukturi koja nam je loša. Otoci nam nemaju kanalizaciju. Napon struje je slab i nismo ništa napravili da gostu damo sadržaj.

Pod apartmane ubrajaju se i garaže i kuće koje su namještene kao u rokabili stilu ili stilu 70-ih godina. Što je ljudima bitno kad iznajmljuju apartmane? Da gosta smjeste u apartman i da gost puno ne gnjavi jer oni nisu tu zbog gosta, nego gost zbog njih. Ali, kako kaže moja prijateljica, gost samo treba ostaviti novac i što prije otići jer mi mijenjamo goste kao čarape.

Jedni odlaze, a drugi dolaze. Malo lažnog osmjeha, malo patetike i kada odlazite, dođite sljedeće godine s ironijom i grčem u želucu. To kaže kao da mu je netko stavio kiselinu na vrh jezika. Drugi problem kod otoka ili udaljenih mjesta je transfer od kuće do mora. U Hrvatskoj  možete putovati vlakom. To traje cijeli dan i noć jer vlakovi su spori ko puževi, a osim toga, neudobni su i nisu prilagođeni osobama s invaliditetom. Isto tako je i s autobusima, ali put malo brže prođe. Čak imamo i autobuse prilagođene za osobe s invaliditetom. Valjda je netko shvatio da i osobe s invaliditetom vole otići na izlet ili na more.  Treća stvar su trajekti. Oni još nisu prilagođeni i vrlo su skupi ako idete osobnim automobilom.

Čak i da ne idete autom, nego kolicima ili bilo čim drugim. Ali trajekti su nam toliko spori i stari da se osjećate da se vozite u staroj olupini koja jedva ide po moru, unatoč tome što su vrlo skupi. I oni su stari i ne znam zašto su u Hrvatskoj lijeni uložiti u nove trajekte i katamarane da bi putnici brže stigli i da bi usluga dobila na svojoj cijeni jer turist prvi vidi naše autobuse, trajekte i vlakove i pita se gdje ja to idem na godišnji odmor. Pitam se zašto kod nas postoje turističke zajednice i zašto plaćamo golemi aparat koji faktički ništa ne radi, osim što gostu kaže gdje mu je autobusna postaja, trajektna luka i zašto ne nude neke sadržaje kojima bi gost mogao upotpuniti svoje vrijeme koje ima na pretek i s kojim ne zna što bi. Imamo još niz problema s kojima se gosti susreću, a to su prije svega gosti visoke platežne moći koji kad odluče na Jadranu iznajmiti kuću ili vilu i plate put do mora, onda im vlasnik ili vlasnica ne žele iznajmiti vilu zbog psa, a taj pas ne da ne može ugristi nego je toliko beningnan da se preplaši svog vlasnika, a kamoli nekog drugog. 

Imamo još mnogo problema s iznajmljivačima kuća i vila jer kad se s pomoću agencije potrude naći gosta koji bi to platio, onda se vlasnik svađa s agencijom jer njemu smeta što dolazi pas, žena, dijete i obitelj. Inače, vaš bloger se družio s jednom ženom koja baš iznajmljuje vile, kuće i apartmane u sklopu agencije i moja prijateljica Ivana ispričala mi je o nizu stvari koje njima stvaraju problem. Vlasnici apartmana, vila i kuća jako cijene svoju nekretninu i uopće nisu fleksibilni prema gostima. To se odnosi prije svega na domaće ljude koji ondje žive. Isto tako mi je spomenula problem Jadrolinije koja nema poslovnog sluha jer Ivana je pokušala stupiti u kontakt s njima kako bi za njihove goste Jadrolinija ima nekakve aranžmane ili popuste tako da gost ne osjeti tu svu bešćutnost našeg divljeg turizma.

Zato će biti sve manje gostiju jer smo skupi što se tiče smještaja, hrane, a  bogme i prijevoza. I da stvar bude gora, čak smo skupi zato što plaćamo najveći porez u turizmu i nismo konkurentni ni Malti, Grčkoj, Turskoj i svim ostalim zemljama u Mediteranu. Žalosno je što se tako ponašamo, a za osobe s invaliditetom vrijedi isto pravilo. Možda je malo bolja Istra, ali i ona je skupa i pokazuje da je turizam u Hrvatskoj skup. Nemojmo zaboraviti činjenicu da nismo sami i da druge zemlje ulažu u turizam i da naprimjer imate jednu Grčku, Tursku, Maltu, Italiju gdje možete za tri puta manje novca biti u hotelskom dijelu gdje možete dobiti sve, pa čak i medicinsku sestru koja pomaže osobi s invaliditetom.

S druge strane mi se moramo naučiti bontonu i pristojnosti prema gostima, a ne oguliti ih kao koru banane jer kad počnete gubiti goste, gotov je vaš turizam. Moramo početi ulagati u turizam, ljude i program. Što vrijedi Englezu, Nijemcu, Švicarcu ili bilo kojem drugom turistu ako nema sadržaja za sebe, obitelj i djecu. Mogao bih još pisati deset stranica o glupostima hrvatskog turizma, ali ne isplati se jer sve ode u buru, vjetar, sol i more. Ali ima mnogo pozitivnih primjera kao primjerice Ivana koja radi dan i noć u svojoj agenciji i koja traži gosta koji želi uživati i nešto vidjeti. I za kraj, ja ne znam zašto nam nisu otvoreni muzeji ili zašto turistima ne pričamo o povijesti, zašto ne pokazujemo ono u čemu bi čovjek volio uživati. Zašto ne govorimo o posebnostima nekoga sela ili grada. Zašto ne pokažemo svu raskoš naše zdrave hrane i zašto u to sve ne uključimo zdravstveni turizam koji nas ništa ne stoji. Toliko od mene za ovaj blog.

Nije sve u sloganima ni u Ministarstvu turizma - nešto je i u nama!

Vaš bloger Hrvoje Antonio Belamarić

*Iznesena mišljenja ili stajališta autora ne odražavaju nužno stajalište HRT-a