Kako do stana

Ovaj blog posvetit ću mladim samohranim majkama djece s teškoćama u razvoju koje muku muče s pronalaskom podstanarskog stana. Znamo i sami, cijene lete u nebo, ali ima tu još niz problema.

Na primjer, ljudi koji iznajmljuju stanove ne žele u njima djecu, pse, mačke ili bilo što drugo. Znam da postoje strahovi. Za početak da će se uništiti stan, ali svaki najmodavac mora imati ugovor i u ugovoru mora precizirati svoje uvjete, pa tako i nadoknadu eventualne štete. No osim strahova, tu su i predrasude spram osoba s invaliditetom, žena, djece i životinja.

Druga stvar je što u Zagrebu ima sve manje slobodnih stanova za dugoročni najam. Kao posljedica sve većeg broja turista u gradu, s pravom građani u kratkoročnom najmu vide bolju zaradu.

Idemo dalje. Dao sam si malo truda neki dan pa sam nazvao nekoliko agencija za nekretnine. Jedni su rekli da slobodnih stanova za najam uopće nema, dok su drugi našli stanove, ali traže proviziju u visini od dvije do tri tisuće kuna unaprijed, koliko je i sam mjesečni najam. Stoga, pitam se, kako samohrana majka koja živi od jedne plaće, recimo četiri - pet tisuća kuna, a ima dijete s teškoćama u razvoju, može doći do stana? Prvo, diskriminiramo ju, drugo, stvarno je teško u ovom trenutku bilo kome naći stan u kojem bi čovjek mogao normalno živjeti.

Sam Grad Zagreb posjeduje stanove namijenjene iznajmljivanju, ali do njih nije lako doći, tj. treba doći na listu. Što pak iziskuje određeno vrijeme dok u gradu pronađu adekvatan stan. Pritom je jedan od uvjeta pet godina prebivanja u Zagrebu.

Ova tema zaslužuje više od jednog bloga, a postavlja se i jedno pitanje: Ako nismo u mogućnosti kupiti stan, zašto nismo u mogućnosti unajmiti ga?

Nadalje, kako pomažemo mladim obiteljima koje nemaju svoju nekretninu, a htjeli bi živjeti ili u Zagrebu ili nekom drugom mjestu, a ne mogu naći nekretninu za najam.

Grad Zagreb nema dovoljno svojih nekretnina, što dodatno otežava situaciju. Još jedna otegotna okolnost je ekonomska, koja pokazuje da još imamo premale plaće, pa čak i za unajmljivanje stana i pritom normalan život. I što sad? Ništa.

Treba početi razmišljati i shvatiti kako ne možemo svi živjeti u Zagrebu. Ali nije to samo primjer kod nas, ne mogu svi živjeti ni u Londonu ili Parizu, nego žive izvan grada, a rade u gradu ili u svom naselju ako za to imaju mogućnost. A sve to povlači još jednu veću stvar, a to je infrastruktura koja nam nedostaje kako bi život u manjim mjestima bio kvalitetan poput života u Zagrebu. Nemamo brzu željeznicu, brzi javni prijevoz, za početak. Kada bi od Križevaca do Zagreba vlak vozio 20 minuta, na primjer, to bi bilo sasvim drugačije iskustvo i život. Ili kada bi se brza cesta do Siska napokon izgradila.
 
To su brzinski primjeri koji pokazuju da imamo problem kada želimo živjeti izvan Zagreba. Zagreb pruža određeni komfor kojeg se teško, djelomično s pravom, odričemo, radi jeftinijeg života u drugim mjestima. Isto tako, moramo početi mijenjati navike te ako se treba preseliti i 200 km od Zagreba, to moramo početi raditi. Ali moramo početi i ganjati lokalne političare da rade na infrastrukturi svojih općina, gradova, naselja, jer nije dobro kada je sve centralizirano u Zagrebu, a oko njega polako život kopni.

Ovo je bilo moje viđenje tematike, a to pokazuje da mlade obitelji ili samohrane majke moraju malo promijeniti razmišljanje gdje, kako i kada živjeti. Istodobno treba natjerati državu da disperzira mogućnosti i usluge, ali i stanovništvo, da mu da mogućnost da živi u manjem, a radi u većem mjestu.
Toliko od mene u ovom blogu. Nemojte biti ljuti što ne možete pronaći stan jer smo za sve ovo i sami krivi.

Vaš bloger Hrvoje Antonio Belamarić


*Iznesena mišljenja ili stajališta autora ne odražavaju nužno stajalište HRT-a