(Polu)Shakespeare za početnike

Kralj lavova (The Lion King), SAD, 2019.
Redatelj Jon Favreau

Spider-Man: Daleko od kuće (Spider-Man: Far from Home), SAD, 2019.
Redatelj Jon Watts

Kralj lavova iz 1994. godine bio je od onih prekretničkih dugometražnih crtića koji je snažno obilježio jedno razdoblje. Iz današnje CGI perspektive fascinantno je kako je cijeli ručno nacrtan, a hamletovske postavke, afrički koloriti, pamtljivi glazbeni brojevi, osebujan humor zahvaljujući likovima Pumbae i Timona učinili su ga klasikom. Kako je u suvremeno doba Disney odlučio kreaciju prepustiti svom SOUR-u zvanom Marvel, ostaje im bolja prošlost koju beskrupulozno troše snimajući igrano-animirane, fotorealistične prepravke vlastitih uspješnica. Očekivano, ide im dobro. Zapravo, 968 milijuna zasad zarađenih dolara jedini su, ali iz tržišne perspektive sasvim dostatan razlog što je u toj priči na red došao i Kralj lavova.

Jer, nova verzija ne nudi uistinu ništa novo. Priča je ostala ista, likovi su ostali isti, ni mali pomaci se ne naziru, samo su likovi što posuđuju glasove neki novi, i dojmljive pjesme pjevaju neke nove velike pop-zvijezde što mi, eto, u sinkroniziranoj verziji nećemo čuti, a na hrvatskom, nažalost, djeluju prilično dosadnjikavo. I nije da su baš u svim holivudskim segmentima nužni odbljesci MeToo pokreta, ali Kralj lavova je bio – a eto i ostao – jedan od pričom najkonzervativnijih Disneyevih crtića sa svim tim nasljednim kraljevstvima čije prijestolje smiju preuzeti jedino mužjaci/muškarci koliko god se u sve to nastojalo ugurati hamletovštinu koje, naravno, na pola i ima te, unatoč, redateljskoj ruci Jona Favreaua, solidnog redatelja i sve zaposlenijega glumca kojega gledamo kao Happy Hogana u drugom filmu kojim se ovaj put bavimo. U redu, ne treba biti ni prestrog. I neki novi klinci zaslužuju imati svog Hamleta u krznu. A ovaj je baš to. I ništa više od toga.

A dijelom se hamletovsko može tražiti i u liku Spider-Mana kojemu su čelni ljudi Marvela namrijeli tešku zadaću prvoga franšiznoga ukazanja u postavengerskoj eri. Film se zove Daleko od kuće, počinje koji trenutak nakon definitvnog kraja Osvetnika i odmah treba reći – vrlo je dobar.

Koliko god bio pop-ikonografski izrauban, Spider-Man je već u startu vrlo zanimljiv lik. Stvorili su ga Stan Lee i Steve Ditko početkom šezdesetih kao siroče kojeg su odgojili ujna i ujak; Peter Parker osmišljen je kao sramežljivi tinejdžer, a tinejdžerima su dotad u Marvelovu stripovskom univerzumu bile namijenjene tek uloge pomoćnika (Bucky/Kapetan Amerika, Robin/Batman). Adolescentske godine učinile su Parkera/Spider-Mana ranjivim, nesigurnim, lagano neurotičnim, likom koji se iz sramežljivog i pasivnog pubertetstva i štreberstva učas prometne u superherojskog borca za pravdu. U svijetu ciljane publike to mu je ogromna prednost.

Sve rečeno vidimo i u Daleko od kuće. Film u prvom dijelu funkcionira gotovo kao tinejdžerska komedija, osim što je Spider-Manu pripala dužnost – u kojoj se on na početku baš i ne snalazi – da, nakon Iron Manove smrti, odredi novog vođu Avengersa. I kao da nije dovoljno što u toj misiji mora svladati sve svoje strahove pa još i ljubavne jade, redatelj Jon Watts (režirao je i prethodnika Spider-Man: Homecoming) i scenaristi Chris McKenna i Eric Sommers dali su mu da se bori protiv nevjerojatnog Mysterija (uobičajeno odlični Jake Gyllenhaal), zastrajućeg zločinca koji može proizvoditi vlastitu, novu stvarnost. I sve to na slavnim europskim destinacijama što filmu osigurava razgledničarsku efektnost. Tom Holland sve je uvjerljiviji kao naslovni lik, na kraju imamo i ponovno ukazanje Pata Kiernana što je prisutne u kinu jako razveselilo.

I da. Hiperbolično jest – ali, k vragu, cijeli je taj superjunački svijet jedna velika hiperbola – ali ima i u tom Spider-Manu nešto (polu)hamletovsko. Probajte, recimo, u tražilicu upisati "Shakespeare Spider-Man" i dobit ćete vrlo osebujan dvominutni detektivski crtić iz šezdesetih godina naslovljen kao Spider-Man Vs. Shakespeare. Pa ćete onda naići i na izjavu bivšeg Spider-Mana Andrewa Garfielda: I think the material is elevated, and it´s just as meaningful and just as important as Shakespeare. Ma dobro, internet zbilja trpi sve. Ali u toj nekoj neurotičnosti, nesigurnosti, u pasivnosti koja će se jednom prometnuti u akciju destrukcije, a drugi put u spašavanje svijeta, ima neka poveznica između danskog i avengers kraljevića. Uostalom, nije li odnos između Spider-Mana i ujaka Bena za čiju se smrt Čovjek Pauk samokrivljavao – a što je u novim nastavcima franšize pomalo iščezlo – istovjetan odnosu Hamleta i Duha Hamletova oca? Uh...ma pustimo djecu da uživaju. Bit će vremena za trule države.



*Iznesena mišljenja ili stajališta autora ne odražavaju nužno stajalište HRT-a