U(jedinjenje) P(sihopata) i S(ociopata) by Vitez

Uz premijeru filma Dopunska nastava Ivana Gorana Viteza na 66. Pulskom filmskom festivalu

Na sebi svojstven način, nakon hrvatske kapitulacije pod korporacijskom čizmom u Šumi summarum i pretvorbom starih hrvatskih ideologija u ultimativnu sveeuropsku ideju u pomalo neshvaćenom, ali ipak gledanom, Narodnom heroju Ljiljanu Vidiću, Ivan Goran Vitez ne posustaje u svom obrušavanju na tekovine suvremenog nam društva. Njegov treći dugometražni film, ujedno i druga premijera u nacionalnom pulskom programu, Dopunska nastava, engleskoga naziva Extracurricular na prvu je obračun s našom opsjednutosti bučno najavljivanom te tek donekle provedenom obrazovnom reformom, no to je samo djelić onoga što je Vitez proveo kroz svoj film.

Zaplet je vezan za talačku krizu u kojoj otac jedne djevojčice (mahnito ga utjelovljuje Milivoj Beader) u školi zatoči cijeli razred nezadovoljan time što mu je na dan rođendana kćeri onemogućen pristup njoj. U taj načelno žanrovski element lociran u školski ambijent, Vitez će ugurati kritičke elemente suvremenog odrastanja što se odvija u zapretenom odnosu obiteljskih odnosa i nekoherentne uloge škole i nastavnog procesa.

A onda kreće titanski sudar sociopata i psihopata čije združeno rušilačko djelovanje ujedinjuje lik dragog nam gradonačelnika koji u predizbornoj kampanji ne bira sredstva pa će i u talačkoj krizi pokušati ušićariti političke poene na najgori mogući način. Da se razumijemo, Dopunska nastava se ne odvija u hrvatskoj metropoli, nego u gradiću na njezinim obrubima, interpretacija beskrupuloznog političara je stvar Željka Koenigsknechta, još jednog dokaza kako Vitez zna raditi s glumcima, čak i kad su ponešto karikaturalni.

U Vitezovom imaginariju nema pozitivaca, čak i policajac (Marko Cindrić) koji će sve riješiti djeluje iracionalno, dvojben je i šutljivi školski domar kojega glumi Zlatko Burić, a trebao ga je Ivo Gregurević kojem ide posveta na kraju filma. Kako god, Vitez je snimio čvrst i zabavan film čiji ritam ni u jednom trenutku ne opada, bliži žanrovskome, nego anarhoidnoj satiri i scenarističko-scenskom pretjerivanju, iako ni od tih elemenata nije potpuno odustao. Glumačka epizoda kritičara i sineasta Damira Radića je, istinabog hermetična, ali urnebesna.


*Iznesena mišljenja ili stajališta autora ne odražavaju nužno stajalište HRT-a