Što je država

Prije nekoliko smo dana proslavili Dan državnosti, dan kada je 1991. godine Hrvatski sabor donio Ustavnu odluku o samostalnosti i suverenosti Republike Hrvatske proglašavajući Republiku Hrvatsku samostalnom i neovisnom državom. A nakon pjesama, roštilja, toaleta, ceremonija, svečanih govora, kako je tko već slavio, ostala je nesmiljena matematika i zbrajanje stvarnoga stanja u pojedinim segmentima situacije u našemu društvu. Volimo se pozivati na institucije, a institucije ne poštujemo. Posebno se čini da to političari vole. Zanimljivo je, svake je godine ista priča, red glazbe, red govora i red zastava, a ispod toga malo. Pogotovo kad je riječ o osobama s invaliditetom.

Osobe s invaliditetom u državi su marginalizirane. Njihove udruge samo postoje, pokazuju kako brinu o osobama s invaliditetom. To je, naravno, načelno. Osobe s invaliditetom niti ih vidite, niti ih čujete, a najčešće samo primijetite  parkirno mjesto rezervirano za osobe s invaliditetom.

Evo, ovih dana baš čitam - okupila se skupina roditelja koja je željela da na otocima svojoj djeci osiguraju besplatan prijevoz trajektom Svako malo, kažu roditelji, idu prema kopnu s otoka, moraju to činiti, djeci nužno potrebne terapije i pregledi ne nalaze se u otočnim ordinacijama opće prakse. Roditelji su tražili pomoć, makar u obliku besplatnih karata za prijevoze brodovima, trajektima  do kopna.  Ali država je rekla da ne može ništa besplatno ili konkretno. Kako se navodi na dalmatinskiportal.hr, ovako se na Odboru glasalo:

Svi članovi Odbora iz vladajuće koalicije HDZ-HNS redom su bili protiv donošenja izmjena Zakona kojim bi se osigurao besplatan trajektni prijevoz za svu otočku djecu s teškoćama u razvoju i to: Ivan Čelić (HDZ), Željka Josić (HDZ), Ivan Kirin (HDZ), Vlatko Kopić (HDZ), Ljubica Lukačić (HDZ) i Bernarda Topolko (HNS). S druge strane, inicijativu 'Bračkih pupoljaka' za izmjenu zakona podržali su: Ines Strenja (Most), Marija Alfirer (SDP), Romana Jerković (SDP), Željko Jovanović (SDP), Kažimir Varda (Bandić Milan 365) te Siniša Varga (nezavisni zastupnik). Na sjednici i glasovanju nije prisustvovao Marko Sladoljev (Most).

Stavio sam namjerno imena i prezimena ljudi koji su u Saboru odgovorni za kronično odbijanje zahtjeva roditelja i djece s teškoćama u razvoju, pa i ovaj puta za one koji žive na otocima. I to je Hrvatska.

Svako ljeto ljetujem na otocima, pa znam da je ljudima na otocima jako teško. Ne treba ni ljetovati na otoku da se logično zaključi da je tome tako. Ne treba previše razmišljati da se spozna da na otocima ima samo primarna zdravstvena zaštita i da osobama s invaliditetom treba zaštita koja je dostupna u bolnicama, a ne u ordinacijama obiteljske medicine. Ne treba previše razmišljati da se spozna da dijete s invaliditetom ne može obaviti prijeko potrebne rehabilitacije u ordinacijama obiteljske medicine, nema tih specijalističkih pretraga i pregleda koji su dostupni na otocima. Nije mi jasno zašto se država ponaša tako i zašto ne pokaže barem minimum razumijevanja za djecu s invaliditetom. Ili ovo nije država za osobe i djecu s invaliditetom? Ovih nekoliko tisuća ili par stotina kuna koji bi se izdvojili za prijevoz s otoka, ne bi državu ni spasilo, ni obogatilo, a roditeljima bi uvelike pomoglo. Budimo iskreni, Jadrolinija je i tako poznati hrvatski gubitaš, piše se godinama o tome.

Naravno, nije ovo jedini primjer. Ima još primjera gdje se država ponaša prema osobama s invaliditetom kao da je maćeha. Oboljeli od spinalne mišićne atrofije to dobro znaju. Oni do danas ne znaju mogu li dobiti lijek jer još uvijek čekaju odgovor od HZZO-a, ne znaju hoće li HZZO to platiti jer je povjerenstvo koje je nadležno za lijekove potvrdilo da ta oboljela djeca i oboljeli odrasli ljudi imaju pravo dobiti lijek bez obzira na oblik dijagnoze, ali HZZO se još čeka. Sve su to divne stvari, ali po tome se pokazuje koliko država cijeni, ajmo reći, slabije kategorije ljudi koji žive u toj državi. Zanimljiva je još jedna činjenica, da osobe s invaliditetom dodatno plaćaju sve ostale lijekove, ortopedska pomagala, makar imaju plaćeno dopunsko zdravstveno osiguranje. Moglo bi se o tome, o roditeljima koji sami plaćaju mnogo toga, o pomagalima koji su na listi i nisu prikladni pa se ljudi snalaze i sami plaćaju, organiziraju se akcije u kojima se pokazuje da hrvatski ljudi imaju veliko srce za razliku od države koja to mirno promatra i pravi se da je se ne tiče.

Osobe s invaliditetom doveli smo do ruba siromaštva, a, apsurda, potpisnici smo konvencija koje govore o osobama s invaliditetom i kažu da osobe s invaliditetom ne smiju biti socijalno i materijalno ugroženi. Sve to nije bila tema za proslavu Dana državnosti.  Bilo je važnije zbrajati dane praznika i blagdana i vidjeti može li se spojiti dovoljno da se produlji godišnji. Što se mene tiče, ja selim sebe i kolica prema moru, otoku i platit ću prijevoz baš kao i svi drugi, kao i roditelji kojima je to trošak kojega snose na mjesečnoj ili čak i tjednoj bazi. Svejedno, kanim osobno uživati u soli, suncu i dalmatinskom turizmu ipak sa željom da drugi puta na glasovanju Odbora bude više razumijevanja za nas invalide.

Vaš bloger

Hrvoje Antonio Belamarić

*Iznesena mišljenja ili stajališta autora ne odražavaju nužno stajalište HRT-a