Bespuća povijesno umjetničke zbiljnosti

Uz Grand-prix filmu Ruben Brandt, kolekcionar (Ruben Brandt, Collector/Ruben Brandt, A Gyujto, Mađarska, 2018) u dugometražnoj kategoriji 29. Animafesta (3.-8.lipnja 2019.)

I dok je u šarenom kratkometražnom segmentu Animafesta slavio jedan od najšarenijih filmova – Kisela kiša o bijegu djevojke iz depresivnog istočnoeuropskoga grada ozračen rave-kulturom te s redateljskim potpisom Tomeka Popakula još jednog autora poniklog u okviru Filmske škole u Lodzu koja već desetljećima obrazuje sjajna imena dokumentarizma i animacije – pomalo iznenađujuće Grand-prix dugometražne konkurencije pripao je Rubenu Brandtu, kolekcionaru Milorada Krstića koji sebe naziva srednjoeuropskim umjetnikom, što je sasvim logično jer je čovjek rođen u Sloveniji, školovan u Srbiji, već tri desetljeća živi u Mađarskoj, a još prije četrnaest godina nagrađen je berlinskim Srebrnim medvjedom za kratki My Baby Left Me.

Ruben Brandt, kolekcionar je trijumfirao u konkurenciji dominantno povijesnih priča. Tako su nam Španjolac Raul De La Fuente i Poljak Damian Nenow (još jedan iz Lodza) u Jednom danu života isporučili animirano-dokumentarni hibrid utemeljen na factionu poljskog pisca, novinara i fotografa Ryszarda Kapuscinskog koji se zatekao u Angoli odmah po okončanju rata za nezavisnost u toj zemlji 1975. godine koji se potom pretvorio u građanski rat dva dotadašnja saveznika u borbi za oslobođenje od portugalskog jarma u toj afričkoj zemlji od kojih su jedni bili pod sovjetsko-kubanskom kontrolom, a drugi su, nakon očijukanja s maoizmom postali američka moneta za potkusurivanje. Rat je trajao sve do 2002. godine, a De la Fuente i Nenow su na temelju djela Kapuscinskog koji je u filmu gotovo pa punopravan lik, stvorili dojmiv film koji je poetičan u prikazu ratnih strahota, a analitičan u dokumentarnom segmentu uz animirano oživljavanje današnjega izgleda autentičnih lokacija što je preuzeto iz Folmanova remek-djela Valcer s Bashirom.

Dobitnik posebne nagrade žirija i favorit publike u ovogodišnjoj dugometražnoj kategoriji – Funan francuskog redatelja i diplomanta legendarnog Gobelinsa (ovogodišnjeg dobitnika Animafestove nagrade za najbolju filmsku školu) Denisa Doa – izražajno koloritno nas vodi u razdoblje revolucije Crvenih kmera prateći sudbinu mlade kambodžanske majke kojoj je četverogodišnjeg sina oteo režim, dok je kanadski Ville Neuve uglednog animatora Felixa Dufoura-Laperrierea intimna priča o odnosu bivših supružnika smještena u burno razdoblje referenduma za nezavisnost Quebeca.

Ovaj povijesni hod upotpunjava i Bunuel u labirintu kornjača Salvadora Simoa, inače majstora specijalnih efekata na nizu uspješnica, poput Kronika iz Narnije, Knjiga o džungli i Pirata s Kariba: Salazarove osvete. Središnji lik filma uistinu je sam Bunuel kojeg u filmu upoznajemo ranih tridesetih, netom nakon što je snimio Andaluzijskog psa, odnosno u vrijeme premijere Zlatnog doba koji je na noge digao pariške i ine borce protiv blasfemije uključujući i sam Vatikan. Bunuel je u Simoa prikazan i kao bespoštedni nadrealistički genije i kao vrlo teška, kompleksna osoba (s primjerice, iracionalnim strahom od kokoši) koji će, nakon što ga odbije i sam Dali, uzeti novce dobijene na lutriji od svog siromašnog prijatelja Ramona Acina koji jedva prehranjuje obitelj, kako bi završio snimanje svog dokumentarca Zemlja bez kruha. Oko tog, inače, vrlo realističnog djela o teškom životu siromaha u španjolskoj pokrajini Las Hurdes koje je bilo zabranjeno, vrti se najveći dio priče Bunuela u labirintu kornjača, dobar dio filma izgleda kao making-off sa snimanja tog, u filmu se tvrdi pseudodoksa, no sve je to dojmljivo uobličeno opet uz umetanje dokumentarnih snimki.

I pobjednički Krstićev film bavi se na neki način s povijesti i to s povijesti umjetnosti što je jasno već iz naziva filma koji spaja Rubensa i Rembrandta. Ruben Brandt je psihoterapeut koji skupinu kriminalaca želi izliječiti usmjeravajući ih na upoznavanje umjetničkih djela. No, muče ga stravične i za djetinjstvo vezane noćne more pa on i njegovi pacijenti kreću u krađu trinaest slavnih slika iz najvećih svjetskih muzeja i galerija. Najzanimljivija među Rubenovim suradnicima je lopovica Mimi kojoj je, pak, za petama bivši poslodavac, a sada detektiv Kowalski.

Krstićevo ostvarenje je maštoviti vrtuljak koji vas žestoko vrti u svojoj kombinaciji dinamične radnje, brzih dijaloga, iznimne vizualizacije, krimi podzapleta te, naravno, posvete povijesti umjetnosti od Botticellija do Warhola, od Ejzenštejna do Ramba. U suštini iznimno ga je lako pratiti jer nerijetko djeluje kao cinična postmodernistička zafrkancija, no, ponekad se gledatelj – pogotovo ako nije povijesno umjetnički potkovan – izgubi u citatnoj prenatrpanosti. Milorad Krstić je čovjek koji djeluje na više područja; on je kipar, slikar, za interaktivni projekt Das Anatomische Teater svojedobno je nagrađen u Annecyju pa si je u Rubenu Brandtu svakako dao oduška. Šašavost događaja i likova, uz suživot ručne i kompjutorske animacije, ostavljaju efektan dojam pa se pobjedničko dugometražno djelo odlično i prigodno uklopilo u ovogodišnju središnju Animafestovu temu o (vječnoj) povezanosti animiranog filma i likovne umjetnosti.


*Iznesena mišljenja ili stajališta autora ne odražavaju nužno stajalište HRT-a