Poetika tosta s ribanim crvenim kupusom

Uz pobjednički film Subversive Film Festivala Ray&Liz (Velika Britanija, 2018.) redatelja Richarda Billinghama

S malim zakašnjenjem na ovom se mjestu bavimo pobjednikom dugometražne konkurencije Subversivea iz sasvim prozaičnog razloga koji nemaju nikakve veze sa i dalje dobrostojećim festivalom čiji je naslovni epitet, doduše, sve teže opravdati u trenucima posvemašnje filmske demokratizacije, suočavanju sa subverzivnim značajem opusa Jonasa Mekasa ili ranim radovima Agnes Varde, o kanonskim postulatima kultne knjige Amosa Vogela, nedavno ponovno objavljene u nas da i ne govorimo. Postoji, naime, velika mogućnost da dugometražni prvijenac Richarda Billinghama oni koji ga na festivalu nisu pogledali uopće ne vide, osim ako se ne upute na teren nezakonja. Iako su se filmovi sa Subversiva rijetko nalazili makar u ograničenoj distribuciji mreže neovisnih kina predvođene ugašenim pa dan kasnije uskrslim kinom Europa, odluka Trgovačkog suda – pa bila i vjerojatno nedugog vijeka trajanja – donekle jamči kako bi ostvarenja poput Ray&Liz ipak u budućnosti mogli gledati u kino-dvoranama. A ovaj film to svakako zaslužuje.

Najkraće, riječ je o djelu u kojem je Billingham spojio svoj vrlo osobni multimedijalni projekt s obrascima britanskog socijalnog filma. Sklonost otočnih filmaša socijalnim temama neiskorijenjeni je narativ još od ranih šezdesetih prošlog stoljeća i vala naslova opisanih kao realizam kuhinjskog sudopera koji je preživio sve društvene i producentske mijene (britanska kinematografija je primarno producentska kako su to zabilježili Caughie i Recket u svom vodiču Companion to British and Irish Cinema), (kontra)revolucionarna i (neo)liberalna gibanja, uključujući i antisocijalni tačeristički udar, a taj je štoviše dao novi zamah novom britanskom filmu osamdesetih u okviru kojeg su djelovali i do danas ključni autori domicilne im kinematografije. I nije tu važno je li riječ o čvrstim žanrovskim naslovima (McKenzie, Hodges...) humornim ili gangsterskim dramama (Forsythe, Jordan), razbarušenim melodramama ili (crnim) komedijama (rani Frears, Daldry, Catteneo, Boyle), raznim preinakama slice of life poetike jednog Leigha ili marksističkim postulatima i povijesnom pritrujenošću obojenim djelima Kena Loacha...reprodukcija socijalnih tenzija ostaje vječna nakana svih spomenutih i drugih autora.

Billingham je, pak, primarno fotograf i vizualni umjetnik koji je prije više od dvadeset godina objavio foto knjigu Ray´s A Laugh, dokumentarni portret svoje majke Liz i oca Raya, a 2015. i kratki video rad Ray na temelju kojeg je nastao i nagrađivani dugometražni debi. Ray&Liz strukturiran je fragmentarno budući da se odvija u nekoliko vremenskih doba s ključnim osloncem na autobiografski prikaz autorova odrastanja u siromaštvu Black Countryja u središnjoj Engleskoj. Iako i sebe utjelovljuje u filmu, Billingham kao središnji emotivni lik postavlja mlađeg brata Jasona (Callum Slater/Joshua Millard-Lloyd) kao žrtvu raspada obitelji za koje je teško reći je li ikad i postojala. Naime, početni dio filma, uobličen kao komorna dvointerijerna drama, prikazuje već ostarjelog, alkoholom uništenog oca obitelji Raya (Patrick Romer). On ne izlazi iz svoje izbe, ništa ne jede, nema kontakt sa svijetom, osim povremenih dolazaka mlađeg muškaraca Sida (Richard Aston) koji mu u plastičnim bocama dostavlja alkohol. Ray zapravo čeka smrt, a u punom boljem stanju nije ni majka Liz (Deirdre Kelly) koja ili ima cigaretu u ustima ili štrika ili jede odvratni crveni ribani kupus na tostu.

Billingham nas potom vraća u povijest, tridesetak godina ranije kad je obitelj još davala neke naznake života, makar su i onda živjeli od socijalne pomoći koju troše na alkohol i cigarete, a u raspadajućem, memljivom stanu su i psihopatološki podstanar, odvratni Lizin brat i nekoliko kućnih ljubimaca o kojima se Jason pokušava brinuti. Tu otprilike možemo stati s opisom događaja koji će dovesti do obiteljske drame čijim smo posljedicama ionako svjedočili u prvom dijelu filma te se prebaciti na poziciju Billinghamova ostvarenja u kontekst britanske socijalne drame.

U najavama Raya&Liz, kao i u pojedinim osvrtima na film, učestalo se kao bitan faktor obiteljske disfunkcionalnosti spominjalo razdoblje tačerizma u kojem se središnji dio radnje i odvija. Koliko god vrijeme čini svoje – pa nam se tako Čelična Lady slikopisno nudi i kao osoba koja je u stankama luckastosti donosila državničke odluke kako su je prikazali Phyllida Lloyd i Abi Morgan – nesumnjivo se razdoblje njezine vladavine i dalje može smatrati razdobljem teškog udara na protagoniste realizma kuhinjskog sudopera ili, u ovom slučaju, tosta s ribanim crvenim kupusom. Međutim, u Billinghamovu dobrom, ali za gledanje vrlo teškom ostvarenju, tačerizam je uistinu tek pomalo daleki kontekst ozračja radikalne mizantropije. Jer, koliko god izvrtali i prevrtali uzroke i posljedice, Liz i Ray su prvenstveno žrtve vlastitih poroka koji su im do krajnosti hibernirali bilo kakvu emociju. Oni su zapravo potpuno dehumanizirane verzije prototipskih likova britanskog socijalnog filma kakva je, primjerice, Cynthia (Brenda Blethyn) iz Leighovog Tajna i laži. To Billinghamovo djelo donekle odmiče iz središnje matrice opisanog socijalnog realizma otočnih filmaša što su makar iskrice humanosti svojih likova pretpostavljali dehumaniziranom društvenom kontekstu. No, u egzistencijalnom smislu svakako je riječ o još jednom valjanom i hrabro osobnom doprinosu poetici realizma kuhinjskog sudopera, kriški života, tosta s ribanim crvenim kupusom...




*Iznesena mišljenja ili stajališta autora ne odražavaju nužno stajalište HRT-a