Hollywood, sezona 2019. Pret-a-porter...

Aladin (Aladdin), Sjedinjene Američke Države, 2019.
Redatelj Guy Ritchie Pokemon

Detektiv Pikachu (Pokemon Detective Pikachu, Sjedinjene Američke Države, 2019
Redatelj Rob Letterman



Studio Disney ove je godine odlučio krenuti u dva smjera. Prvi je očekivano vezan za njegovo vlasništvo nad Marvelom što će, može se već sad zaključiti, donijeti nove godišnje rekorde u zaradi. Drugi smjer je također dijelom ziheraški, a to je bjesomučno zasipanje igrano-animiranim preradama svojih davnih i manje davnih animiranih uspješnica. Pritom su se vodeći ljudi te korporacije odlučili za angažman redateljskih veličina, nakon Dumba s potpisom Tima Burtona, evo nam i Aladina za čijeg je režisera izabran Guy Ritchie, nekoć moćna zvijezda koja je vremenom malčice ugasla – Sherlock Holmes je, doduše, zaradio fine novce iako su kritičari u njemu svijećom tražili više od cijeđenja postmodernističke drenovine, dok Kralj Arthur: Legenda o maču nije ni povratio budžet dok ga je kritika pomalo i nezasluženo potpuno zgazila. No, rekuperacija pod okriljem Disneya – a uoči The Gentlemana i novog Sherlocka – za Ritchieja se čini sasvim logičan izbor. Baš kao i za Disney.


Aladin je crtić iz 1992. godine koji pripada onom valu animiranih filmova započetih s tri godine prije snimljenom Malom sirenom, a koji su prokrčili put prema onomu što je dugometražna komercijalna animacija i danas. Priča se vezuje uz Knjigu Tisuću i jedne noći, iako Aladinova čarobna lampa izvorno ne pripada tim novelama već su je nadodali europski prevoditelji. U recentnoj verziji malo je toga osnovnog promijenjeno, i dalje je to ljubavna priča pridržana narativom o časti i izdaji s manje ili više jakim glazbeno-pjevnim dionicama uz neizbježnu raskošnu produkciju. No, u odnosu na animiranog predšasnika, novi Aladin donosi pokoje pomicanje tematskog fokusa. Kako je za interpretaciju Duha angažiran Will Smith, taj Duh očekivano ima znatno veću ulogu što je Smith odlično iskoristio pa su njegove duhovite eskapade, u kolaboraciji s ričijevskom postmodernističkom zafrkancijom, uvjerljivo najzabavniji dio filma.


Druga značajnija promjena dar je duha vremena. Tako se Jasmina (prekrasna britanska glumica Naomi Scott koju ćemo uskoro gledati i u novim Charliejevim anđelima) iz pasivne uloge plahe princeze promiče u stanje aktivizma, odnosno, ne samo da više ne čeka da je prpošni Aladin (Mena Massoud, još jedno lice kojeg ćemo se u budućnosti nagledati) odvede na letećem tepihu u sretan kraj, nego je potpuno spremna preuzeti sultanat kojim upravlja njezin otac. Refleksije Me Too pokreta postaju tako standardan dio holivudske konfekcije, čak i kad dodatno podcrtavaju bajkovitost cjeline, a s obzirom na društvene okolnosti sredine u koju je Aladin lociran. Konačno, koliko god Ritchie i dalje bio vješt redatelj, ritam filma mu u drugom dijelu pada, solidno je sve to, ali da je slikopisni hot couture baš i nije, a valjda nije ni trebao biti.


Slično vrijedi i za Pokemona: Detektiva Pikachua, iako su ovdje stvari u startu zanimljivije postavljene. Hollywood je u prošlosti učestalo grabio u bogati bunar japanskog pop kulturnog naslijeđa. I ne tako davno vrlo popularne su bile američke prerade J-horora, a nakon što smo u slučaju Kruga svjedočili relativno uspješnoj društvenoj kontekstualizaciji primarno psihološkog čitava stvar je na sreću brzo zamrla dočim nismo baš sigurni da će se isto dogoditi s Godzillom. Znamo kako je Pikachu glavni i najslađi među Pokemonima, japanskoj franšizi utemeljenoj na video igri koja uključuje i ostale svjetski popularne segmente djetinje zabave. Agilni Legendary Entertainment i Warner Bross lako su slomili ljude iz Pokemon Companyja, ali ne može se reći kako su u projekt ušli neambiciozno prepuštajući da mali žuti odradi posao sam od sebe. Na adaptaciji japanskog izvornika radilo je čak sedmero ljudi predvođenih redateljem Robom Lettermanom, gotovo rutinerom u ovoj vrsti posla koji iza sebe ima rad na Riba ribi grize rep, Guliverovim putovanjima i Čudovištima iz susjedstva. Osmislili su vrlo solidnu priču koja ima pravi detekcijski zaplet čime je – uz pomalo iščašeni smisao za humor glavnoga lika kojemu glas posuđuje velika zvijezda Ryan Reynolds – pomaknut ciljani gledatelji fokus i prema nešto starijoj publici. Krajnji rezultat tako nije tek puka eksploatacija iako prema kraju sve opet dolazi pod skute dječje publike i već profane priče o potrebi suživota. Pikachu je uspješno riješio slučaj, Letterman je nesumnjivo valjan autor, ali ni ovdje, naznačenoj slutnji unatoč, nema probijanja konfekcijske barijere. Gledatelj će tronuto, a holivudski moguli iskričavo – a zašto bi je i bilo?!
 *Iznesena mišljenja ili stajališta autora ne odražavaju nužno stajalište HRT-a