Realno, remek-djelo

Dva lica zakona (Dragged Across Concrete), Sjedinjene Američke Države, 2018.


Redatelj S. Craig Zahler


Iako domaćim kritičarima nisu promakla ni dva prethodno mu distribuirana filma – Ratna sjekira i Obračun u bloku 99S(teven) Craig Zahler je, za razliku od američkih filmofila raznih fela kod kojih je priskrbio kultni status, u nas ostao na razini inovativnog filmaša na pola puta između nezavisne niskobudžetne produkcije i holivudskog predvorja, između postmodernističkog žanrovskog baštinika i široko poimanog art-filmaša. Mea culpa – prvijenac Ratna sjekira, zanimljiv spoj vesterna i horora percipiran je kao uvertira u Tarantinovu Mrsku osmorku, a Obračun u bloku 99 primarno kao osvježeni komad zatvorske brutale – ali Dva lica zakona ipak su najoriginalniji i najbolji Zahlerov film dosad, iako ni ovdje on ne bježi od multiplikacije žanrovskog pa i širega naslijeđa.

To izgleda otprilike ovako. Ford/Wayne vs. Kurosawa vs. Don Siegel vs. Melville vs. buddy vs. Mann iz devedesetih vs. Tarantino vs. Elmore Leonard... Bilo bi dosta. Ali nije samo stvar u tome da Zahler poetsko-žanrovskom megakombinatorikom gradi vlastiti originalni prosede. Njegova je dijalektika hegelijanska – ekstrakti filmske povijesti tek su proizvoljna određenost pojma, odnosno teze koje su antitezično dovedene u konflikt da bi završni dio trojedinosti bivao prepušten pomnoj gledateljskoj percepciji stalno usložnjavane dramaturgije. Kako film traje 158 minuta pisanje o njemu podrazumijeva elaboriranje tek dijela te dijalektike.

Ono što želi reći Zahler predstavlja kroz dva načelno jednostavna narativna procesa. U prvom se mladi Afroamerikanac Henry (Torry Kittles) po izlasku iz zatvora vraća kući gdje ga čekaju mlađi brat (Myles Truitt) i majka (Vanessa Bell Calloway) koja se zbog neimaštine mora prostituirati. Brat Ethan, prikovan za invalidska kolica, obožava videoigre te ih želi programirati jer su za njega one bijeg od stvarnosti. Henry stoga odluči sudjelovati u pljački i tu se njegov put križa s (anti)junacima drugog, još bogatije izloženog fabularnog segmenta, policijskim parom Brettom Ridgemanom (definitivni povratak Mela Gibsona) i Anthonyjem Lurasettijem (vazda pouzdani Vince Vaughn) koji su zbog prekoračenja ovlasti pola godine pod suspenzijom, a obiteljska im situacija nije nimalo lagodna. Ridgeman skrbi o supruzi Melanie (Laurie Holden) oboljeloj od multiple skleroze i kćeri tinejdžerici (Jordyn Ashley Olson) koju maltretiraju lokalni funcuti dok Lurasetti želi zaprositi svoju imućnu djevojku i osigurati im pristojan život.

Kao jedna od najvažnijih scena u Dva lica zakona figurira ona u kojoj policijski šef Calvert (upečatljiva minijatura Dona Johnsona) priopćuje Ridgemanu i Lurasettiju da su suspendirani jer mediji prijete objavom snimke njihova nasilnog i rasističkog prekoračenja ovlasti prilikom uhićenja dilera Hispanoamerikanca. Calvert je, inače, bivši Ridgemanov partner koji je napredovao u policijskoj hijerarhiji za razliku od Ridgemana koji je izgubio mjeru i suosjećanje. I sam Calvert je zdvojan zbog suvremenog digitalnog svijeta u kojem se ništa ne može sakriti. Pa iako zaključuje kako je u današnje vrijeme nekoga proglasiti rasistom, isto kao pedesetih komunistom, služba je služba. Taj tezični monolog/dijalog jest efektan, ali ponajprije u kontekstu proizvoljne određenosti pojma, a ne tek kao puko markiranje teze prema kojoj Zahler ne mari za političku korektnost koliko god suvremeno okruženje novih medija za ljude poput Lurasettija i Ridgemana bilo ono što su, primjerice, za Prljavog Harryja bili ljudskopravaški pokreti. Ljudi su, eto, između ostalog i rasisti, početna je autorska i scenaristička teza snažnija od promoviranja ili negiranja političke korektnosti.

Slično se Zahler postavlja i prema drugim posuđenim segmentima. On je istodobno i fordovski moralist i sigelovsko-kalahanovski mizantrop; likovi su mu i samurajski etični i melvilovski bipolarni; buddy movie obrasci nisu usmjereni na akcijsko djelovanje i oprečne karaktere nego su izvedeni kroz duge i sočne dijaloge praćene hranjenjem i pušenjem cigareta; Zahler ne dopušta čak ni odbljeske vanjske epike kao Mann, ta je stvar isključivo unutarnja, Leonarda baštini više u smislu realizma tog Dickensa iz Detroita nego (neo)noira iako pljačkanje opljačkanog unosi i taj element, a i tarantinovski pulp ovdje je prevladan grubim hiperrealizmom, a nikako nije zabavljački samosvrhovit.

Konačno, ono što Zahlera odvaja od većine današnjih filmaša jest želja da se priča ispriča do kraja, da se likovi višestrano osvijetle pa će čak i moguće nevažni likovi, poput postporođajnom depresijom shrvane bankovne službenice, dobiti svoje istaknuto mjesto. I sad dolazimo do nimalo pametnog i vehemetnog zaključka kako tog autora zanimaju ljudi sa svim svojim vrlinama i manama, dobrotom i zloćom, (ne)opravdavanosti njihovih postupaka, rasizmom i političkom (ne)korektnosti. Jednostavno, klinci koji maltretiraju Ridgemanovu kćer su obilježeni time što su nasilnici, ne time što su crnci pa su oni koji misle kako bi nešto bilo drukčije da su bijelci – u potpuno krivom filmu. Ako vam se takva očišćena sinteza ne čini osobito originalnom, Zahlerova režiserska i scenaristička preciznost i sugestivnost, uz izvrsnu pripomoć cijele glumačke ekipe, i opet govore kako je ovdje riječ o autentičnom remek-djelu.



*Iznesena mišljenja ili stajališta autora ne odražavaju nužno stajalište HRT-a