Kakav je doživljaj ići u šoping

Ovih dana je tmurno, kišno i bljutavo, ali ja sam na svojim tableticama pa mi je sve haj! Neki sam dan prolazio malo po šoping-centrima pa vidim prvo da ljudima smetam svojim rolama, a šta ću im ja kad mi je sve u području stražnjice. Ljudi inače imaju nekakvu čudnu predrasudu kad osobe s invaliditetom idu u šoping, tako da je to jedan veliki problem. Uđem u jedan dućan, a jedna gospođa u srednjim godinama kaže: "Dobar dan, izvolite." Ja kažem: "Pogledao bih par košulja i par traperica."

"Koju veličinu nosite? XL. Jeste sigurni?" Ne, nisam, malo sam mutav, ali sam dobar. "A di ćete probati hlače?" Pa rekoh da tu ne mogu probati hlače, jer kabine za invalide nema, a nema mi ni tko pomoći. To vam je tako, ali najgore vam je s mladim prodavačicama, koje nemaju osjećaj prema osobama s invaliditetom ili senzibilitet, pa onda kad vi uđete na vrata dućana kao da je došla osoba koja ne zna govoriti, ulazi s nekim čudnim kolicima i hoće nešto kupiti. Prvo, naučite da smo mi osobe s invaliditetom i da u nama gledate prvo našu osobnost i pazite i slušate što vam mi govorimo, jer često mi se dogodi da kad idem u kupnju, pitaju me jesam li sam. A ja kažem da.

A nije nitko s vama? Ne, samo su moja kolica. Pa shvatite još jednu stvar, da osobe s invaliditetom imaju razna oštećenja, od percepcije, vida, pa do raspoznavanja boja, ali ja bih volio i ovo da istaknem, da ima i osoba koje su slijepe i slabovidne. Ali isto tako imamo i gluhe i nagluhe osobe, pa bi bilo uputno da bar znate osnove znakovnog jezika, a ne lamatati rukama nego svaki poslodavac ili svaki malo bolji dućan bi trebao imati osobu koja zna bar osnove znakovnog jezila, da može komunicirati s osobom koja komunicira znakovnim jezikom. Često se pitam kako bi bilo nama da ne možemo govoriti a da sve razumijemo.

Isto tako imamo problem da kad osobe s invaliditetom uđu u dućan,  prodavačice se čine kao da ih je presjekla sjekira i više ne znaju normalno komunicirati. Često mi se dogodi da moram potpisati slip, pa mi prodavačica kaže, nemojte budem ja. Nije problem što ja sporo pišem, nije problem što se nemam gdje potpisati, nego je problem što mi ne shvaćamo osobe s invaliditetom kao sve ostale građane. Tako da to dovoljno govori koliko još moramo raditi na edukaciji i senzibilizaciji. S druge strane imamo priču da baš nemamo mnogo osoba s invaliditetom koje nešto kupuju, nego to u globalu rade njima drage osobe u obitelji ili majke ili očevi. Tako da ni osobe s invaliditetom ne znaju koji broj odjeće nose i nemaju svog stila oblačenja.

To se zove socijalizacija osoba s invaliditetom u društvu i onda je normalno da kad osoba s invaliditetom uđe u dućan, ima potrebu nešto kupiti, da ga svi čudno gledaju, kao da se spustio s Marsa. U normalnim velikim zemljama imate u velikim dućanima prostor za presvlačenje osoba s invaliditetom i to je sasvim normalno. Moramo još jednu stvar shvatiti, da su osobe s invaliditetom samo osobe. Toliko o šopingu, neću vas dražiti da ne bi peglali kartice, kad ne možete peglati košulje. Ha, ha mene pegla kiša.

Vaš bloger Hrvoje Antonio Belamarić.


*Iznesena mišljenja ili stajališta autora ne odražavaju nužno stajalište HRT-a