Ne samo nostalgična slikovnica

Stan i Olie (Stan & Olie), Velika Britanija, 2018.
Redatelj Jon S. Baird

Reklamirali su se kao dva komičara za cijenu jednog, zajedno glumili u stotinjak filmova, jedan je bio mudrijaš i golem, drugi djetinje naivan i mršav. Bili su junaci našeg djetinjstva. Ako vam je Chaplin bio u suštini tužan, a Keaton ponekad turoban i leden, Stan Olie i Laurel Hardy bili su u cijelosti po dječjoj volji – fizički smiješni, dramski kaotični, anarhoidni antipodi koji su za komad humora znali iskoristiti svaku situaciju. Jesu li preživjeli povijesnu distancu? Teško je decidirano utvrditi. Faktografska filmska historija i teorija nisu ih zaboravili, iako im ne pridaju takvu važnost kao Chaplinu, Keatonu ili Haroldu Lloydu. A da mlađim generacijama ne znače ništa, e u to valja biti siguran. Lijepo je stoga što su ih ljudi iz BBC Filmsa odlučili barem malčice izvući iz zaborava i proizvesti baš finu biografsku humornu dramu za čijeg su redatelja izabrali Jona S. Bairda, vrlo pristojnog autora koji je po Irvineu Welshu režirao krimi-komediju Prljavo, a po Cassu Penantu dramu Cass da bi ga i Scorsese angažirao na Vinylu, ekstravagantnoj seriji čiji je drugi važan koproducent Mick Jagger.

Biopicovi su relativno i dalje popularna pojava suvremene kinematografije, u osnovi se dijele na one koji sveobuhvatno progovaraju o liku i djelu subjekta kojim se bave i one koji hvataju tek bitne (ponekad i manje bitne) segmente nečija života i rada. Baird i njegovi scenaristi – inspirirani knjigom Laurel & Hardy – The British Tours – biraju drugospomenuti pristup pa na početku filma Stana (Steve Coogan) i Olivera (John C. Reilly) zatječemo 1937. u trenutku najveće slave, kad se činilo da su se uspješno prešaltali iz nijemoga u zvučno razdoblje te upravo snimaju Stanlio i Olio na Divljem zapadu. Čine to pod paskom svog stalnog producenta Hala Roacha (Danny Huston). Taj je, kažu biografski podaci, čak i u surovom svijetu producenata, bio posebna mustra. Producirajući još zarana kratke filmove Harolda Lloyda, a dvadesetih i jednog Harryja Langdona te Stana i Olia, postao je glavni rival moćnom Macku Sennettu, radio je za Pathe te potom za MGM, dok kao bizarniji funfact valja zabilježiti njegovu suradnju s Vittorijom Mussolinijem, sinom vođe talijanskih fašista s kojim je osnovao i produkcijsku kompaniju R.A.M. (Roach and Mussolini, ali ta suradnja – osim filmske verzije opere Rigoletto – nije dala bog zna kakve rezultate, iako je vješti Roach pokušao izmusti lovu od talijanskih banaka obećavši im serijal od dvanaest filmova. Kasnije su ga slijedile sve počasti, uključujući i onu američke Akademije, koja mu je 1992. odala priznanje, a iste je godine umro u stotoj godini.

Raspisali smo se o njemu, jer je očito bio vrlo utjecajan i moćan pa nakon što se Stan sukobi s njim tražeći više novca, radnja filma se seli u 1953. kada naš komičarski dvojac nipošto nije tako slavan, nastupaju po malim britanskim kazalištima, spavaju u neuglednim hotelima i srame se što u njih moraju navraćati njihove supruge. Filmskom komedijom u to vrijeme dominiraju Abbott i Costello, koji su u vrijeme najveće slave Stana i Olia počinjali karijeru na radiju, a te 1953. upravo su se otputili na Mars.


No, Stana i Olia optimizam i ambicija nisu napustili, poglavito potonjeg koji silno želi namaknuti novce za novi filmski projekt u kojem bi angažirali i slona. Do tog projekta nije nikad došlo, a cijeli film – iako jednim dijelom humoran – zapravo poprima melankolične pa i melodramatičnu notu s osloncem na prikaz odnosa glavnih protagonista koji je bio vrlo kompleksan, pun svađa, zamjeranja pa i ljubomora, ali i velebne, neraskidive povezanosti. Uostalom, nakon Olijeve smrti Stan je odbijao dalje nastupati.

Coogan i Railly i ovdje su potvrdili koliko su veliki glumci, Baird i njegova ekipa izvrsno su i potpuno nenametljivo evocirali jedno vrijeme pa iako se Stan i Olie mogu iščitavati kao nostalgična biografska slikovnica, a za nemali dio novih generacija i potpuno početnica, riječ je prije svega o vrlo dobrom i poštenom ostvarenju.

*Iznesena mišljenja ili stajališta autora ne odražavaju nužno stajalište HRT-a