Kako naći posao i zadovoljiti sve uvjete

Osobe s invaliditetom imaju problem pri pronalasku posla zato što smo jako kruta zemlja i zato što ne uvažavamo različitosti, nego smo vrlo kruti i s druge strane, želimo samo zaposliti osobe s invaliditetom kada država raspiše poticaje za njihovo zapošljavanje.

Moram priznati i biti iskren, puno toga se popravilo kod zapošljavanja osoba s invaliditetom, ali još smo daleko, daleko od nekog cilja što dovoljno govori da još moramo mnogo napraviti u vezi s tim. Da bi se osoba s invaliditetom zaposlila, mora dosta uložiti u svoja obrazovanja. Ima jako puno stvari koje još moramo napraviti da bi se osobe s invaliditetom lakše zaposlile. Zašto osobe s invaliditetom ne bi radile kao stolari, vodoinstalateri, ljudi koji se bave grijanjem, zašto ne bi bili vulkanizeri i pokazali bez obzira na invaliditet da imaju želju i volju raditi.

Jako puno imamo osoba s invaliditetom koje imaju intelektualne teškoće, pa su  time diskriminirane u svijetu rada, jer se poslodavci iz nekog razloga boje zaposliti osobe s intelektualnim teškoćama. Imali smo neki dan priču kako je zagrebačka zračna luka zaposlila dječaka s Downovim sindromom. Ja nisam za takve priče, jer zašto bismo govorili o nekome tko se zaposlio, a ima Downov sindrom. Moramo shvatiti jednu stvar. Da invaliditet nije zapreka pri zapošljavanju bez obzira na taj invaliditet. Mi smo tog dječaka imali kao priču, evo dečko s Downovim sindromom radi u zračnoj luci. Zašto je bitno ima li Downov sindrom ili bilo koji drugi invaliditet? Što ćemo učiniti kada zaposlimo stjuardesu koja ima neki blaži oblik invaliditeta?

Nesvjesno radimo diskriminaciju osoba s invaliditetom. I onda mi je najgluplje u cijeloj toj priči oko dječaka s invaliditetom kad pitamo slučajne putnike kakav je on kao konobar ili radnik. Onda ljudi pokazuju svoju dobrotu i ljepotu i kažu da je divan, da je uslužan i da ih sluša. Što je za svaku osobu koja radi kao konobar normalno. Samo mi od toga pravimo veliku priču. To je tzv. humana priča. Ja ne volim takve priče, ali tko sam ja. Druga stvar, imate isto tako osobe s invaliditetom koje ne vole svoj posao i koje se ne trude na svom poslu pa nemamo potrebu reći im da to nije dobro, nego iza leđa pričamo o njemu: pusti ga, on je invalid, nek radi, i tako ne može dobiti drugi posao. To nije dobro, jer moramo biti jedni prema drugima iskreni, a pogotovo prema osobama s invaliditetom.

Mrzim kad lažemo sami sebi i kad smo licemjerni prema osobama s invaliditetom. S druge strane mi je jako krivo kad poslodavac ima predosjećaj da osoba s invaliditetom ne može raditi taj posao, koji mu netko drugi hoće dati. Osobe s invaliditetom mogu raditi sve poslove bez obzira na svoj invaliditet, ako to žele. Ako to ne žele, kao i svi ostali ljudi, ne mogu raditi posao. Treća stvar, zašto ne razmišljamo o osobama s invaliditetom kao poslodavcima koji mogu otvoriti svoje tvrtke i pokazati na tržištu rada da se bore, stvaraju novu vrijednost i vrijede!

Ne smijemo dopustiti da osobe s invaliditetom u konačnici budu socijalni problem, ako mogu raditi, biti prihvaćeni i stvarati. Ima jako puno osoba s invaliditetom u svijetu koje su napravile velike stvari baš u poslovnom, sportom, glazbenom svijetu. To su primjerice Nick Vujicic, Andrea Bocceli, Aaron Fotheringham – skejter u kolicima. U svijetu imaju više modela, kako zapošljavaju osobe s invaliditetom i to im je primarni cilj, jer zaposlena osoba može se brinuti o sebi, može biti uključena u društvo što je cilj njegova zapošljavanja.

Ovih nekoliko primjera volio bih da Hrvatska shvati što više osoba s invaliditetom koje žele raditi da će svima nama biti bolje. I za kraj. Znam da je teško i "normalnim" osobama naći posao, a kamoli ne osobama s invaliditetom, a trebamo se pokazati društvu i boriti za svoje dostojanstvo.

Vaš bloger Hrvoje Antonio Belamarić




*Iznesena mišljenja ili stajališta autora ne odražavaju nužno stajalište HRT-a