Konji za terapijsko jahanje i druženje

Danas ću pisati malo o konjičkom sportu i terapijskom jahanju zato što su konji moje najdraže životinje i zato što volim gledati te plemenite životinje koje čovjek u nekim trenucima čak i previše iskorištava. Zašto je važno terapijsko jahanje za osobe s invaliditetom? Zato što osoba s invaliditetom tada "hoda". Kako je to moguće?

Dok je osoba (a posebno ona koja je inače u kolicima) na konju, mora se brinuti za ravnotežu, pokret tijela i uspravan položaj koji inače nema. Tako se jača i tonus mišića i rješava problem spazma, tj. oni koji ne znaju, to je tzv. grč, spastični grč koji mozak sam producira, a konj taj spazam eliminira tzv. pokretom tijela, odnosno gibljivošću.

Otkad je u Hrvatskoj jahanje? Podaci kažu kako je jahanje u Hrvatskoj počelo još u 19. stoljeću, 1864. U Zagrebu je postojala škola Vilima Lambergera, a potom se razvija i u drugim gradovima diljem zemlje. U svijetu, točnije u Engleskoj, jahanje je postalo popularno i cijelo stoljeće prije. A samo terapijsko jahanje također je prepoznato kao vrlo pozitivno za osobe s invaliditetom. Poznato je kako su uočeni pozitivni učinci.

I Hrvatski savez za terapijsko jahanje piše o tim vrijednostima, odnosno kada je francuski liječnik Cassaigni još 1875. upotrebljavao jahanje za liječenje različitih dijagnoza. U većini slučajeva udruge koje se bave terapijskim jahanjem financiraju se tako da im država daje kroz programe, kroz udruge ili da plaćaju sami članovi mjesečno jahanje od 20-ak kuna. Konj je inače skupa životinja, nemojte me pitati koliko konj može pojesti jer ne znam, ali konj se mora četiri puta dnevno dobro išetati, to nije samo bitno jel' je sunce ili kiša, onda se mora dobro očistiti, iščešljati i nahraniti.

Znači, moraju postojati volonteri koji vole konje, koji vole jahanje i koji imaju dosta slobodnog vremena. Jer čak ni roditelji nemaju vremena baviti se konjima jer se bave djecom koja imaju neku teškoću, a znamo da mogu biti brojne i različite teškoće.

Imamo otprilike deset udruga koje se bave terapijskim jahanjem, tako da nisu sve udruge u gradu Zagrebu, neke su čak i u Slavoniji i u drugim mjestima, što otežava pronalaženje sredstava u zemlji u kojoj terapijsko jahanje nema neku vrijednost. Tako da moramo iskazati zahvalnost ljudima koji daju sve svoje znanje, vrijeme i volju za edukaciju i za rehabilitaciju. Konji ne samo da vesele djecu, nego potiču kod njih i brigu o konju kao kućnom ljubimcu.

Još jedna divna stvar, da svaki put kad netko ide na jahanje, mora biti svjestan toga da će izgubiti dva sata, da bude s konjem i u prirodi. To dovoljno govori koliko to čovjeka opušta. Terapijsko jahanje treba sustavno financiranje i od HZZO-a i od zdravstva. Zato što nekim ljudima to znači zdravlje. A zdravlje je jednako život. Ali još nismo došli do te civilizacijske razine, da shvatimo da osobe koje se bave terapijskim jahanjem i koje koriste terapijsko jahanje da im je to sve ono što ih opušta i pokazuje dobre rezultate.

Moj ovaj blog je posvećen konjima, osobama s invaliditetom, djeci s teškoćama u razvoju i njihovim terapeutima jer pitajte svakog terapeuta što im znači terapijsko jahanje i koji su benefiti toga, tako da dovoljno govorimo o jahanju i jahanje zaslužuje jedan blog.

Toliko od mene za ovaj blog. Kratko, slatko, jasno.

Hrvoje Antonio Belamarić



*Iznesena mišljenja ili stajališta autora ne odražavaju nužno stajalište HRT-a