Kako je biti dijete s ADHD-om, i još k tome roditelj

Pripremajući se za radijsku emisiju, preko Facebooka sam tražio roditelje koji mi mogu govoriti o iskustvu u školama i što proživljavaju. Javila mi se majka koja ima dijete s ADHD-om i sva je izvan sebe. I počeli smo razgovarati. Ili pisati preko društvenih mreža.

Majka ima taj problem da je nitko ne uvažava kao roditelja djeteta s ADHD-om pa čak ni institucije. A još k tome ona je samohrana majka. Pitamo li se ikad kako je roditeljima koji se brinu za svoju djecu, a samohrani su bilo muški, bilo ženski. Kako je teško. Razgovarajući s tom divnom majkom shvatio sam da je žena kao da je u pustinji na kap vode s puno sunca i vrućeg pijeska. Prvo i osnovno - zašto nitko nije pomogao majci da ne mora sama raditi s djetetom domaće zadaće, makar dijete ima osobnog asistenta. Opet se vraćamo na sustav, gleda osobe s ADHD-om kao hiperaktivni, nenormalni i totalno neusklađeni. A što je ADHD?
 Riječ je o poremećaju pažnje s hiperaktivnošću, i to je jedan od najčešćih neurorazvojnih poremećaja dječje i adolescenske dobi. Ovo je vrlo jednostavno proširena rečenica, ali život na primjer nije jednostavan i proširen. A roditelji djece s ADHD-om su samo opet brojevi u sustavu, koji sustav ne vidi, ne prepoznaje, i blago rečeno ponaša se blesavo. Najgore što su ta djeca i natprosječno inteligentna tako da je opet to sve teško strpati u nekakve ladice kako smo mi to naučili. Ne razumijem zašto ne pomažemo roditeljima kojima treba pomoć oko ADHD-a i zašto su roditelji opet izgubljeni u sustavu itd. Priče te jedne majke kao i više roditelja su iste.

Nitko ih ne razumije, ljudi ih čudno gledaju, obitelji misle da su im djeca neodgojena i nepristojna, a oni imaju problem koji kao djeca ni sami ne znaju što im se dešava. Sva sreća postoji udruga „Buđenje“ koju vodi Marko Ferek, koji je inače i sam imao ADHD.  Ipak, završio je fakultet i danas vodi udrugu te normalno radi i pridonosi društvu. Znamo iz mojih blogova već da smo društvo koje je dosta isključivo, koje traži savršenstvo kojeg nema, koje traži ljepotu, ekstenzije, silikonske grudi, novac, a ne gleda ono što nas okružuje, a to su ljudi s teškoćama koje oni samo razumiju. Zamislite si sad ovu priču, radite svoj posao osam sati, nakon četiri sata posla zovu vas da ne mogu s djetetom izaći na kraj jer ono odvraća pozornost drugima u razredu ili vrtiću. A da li se netko pita kako je toj majci ili ocu kad to čuju.

Možda zdravo dijete nekad djetetu s ADHD-om odvrati pozornost a da nismo toga svjesni. Još nismo svjesni jedne činjenice da roditelji koji imaju djecu s ADHD-om, imaju problem jer, nažalost, samo oni razumiju njihov jezik, njihov govor ili pokret. S druge strane, s tim djetetom morate cijelo vrijeme nešto raditi, biti posvećeni samo njemu, a zbog toga nemate vremena posvetiti se sebi. Otići s prijateljicama ili prijateljima u kino, kazalište, roštilj, zabavu a da ga ostavite nekomu tko se može brinuti za njega kao vi. To kao da govorimo o kompjutorskom jeziku koji mi kao ljudska vrsta ne razumijemo, ali, nažalost, mi stalno volimo pametovati i stalno volimo dijeliti lekcije, a vrlo malo čitamo i vrlo malo se informiramo.
Roditelji djece s ADHD-om moraju imati pravo na kazalište, kino, ljubav, seks, i sve ono što imaju normalni roditelji – mir. Asistent je divan, krasan, predivan, i asistent u nastavi je potreban, ali takvim osobama je potrebna posebna pozornost pri učenju, takvom djetetu potrebna je potpora učitelja i veliki angažman koji mu on ipak nije u mogućnosti pružiti, jer ih je u razredu dvadeset ili trideset. Znam, teško se posvetiti kad imate trideset individua u razredu, plaća je mala, ali to nam ne mora biti problem, to moramo staviti u jezik koji svi normalni ljudi razumiju pa tako i djeca s ADHD-om. Za kraj da završimo cijelu priču.

Postanimo društvo jednakih mogućnosti za sve osobe i za svu djecu, pa makar ta djeca imala ADHD ili neki drugi neurorazvojni problem. Uključimo stručnjake, da rade s djecom s teškoćama i da budu na pomoći roditeljima, jel nemojmo biti isključivi, jer netko od profesora može imati djece s teškoćama ili ADHD-om. Vjerujte mi, ne bi vam bilo ni jednostavno ni lako. Ovaj blog posvećujem svim divnim roditeljima, koji imaju djecu s ADHD-om i svim drugim poremećajima, koji, nažalost, nemaju svoj život i nemaju pravo na kavu, nemaju pravo na kino i kazalište.
 Svima koji slave Uskrs, sretan vam Uskrs! Vaš bloger Hrvoje Antonio Belamarić
 
 *Iznesena mišljenja ili stajališta autora ne odražavaju nužno stajalište HRT-a