Kakva su prava osoba s invaliditetom

Ovih dana je pravobraniteljica za osobe s invaliditetom napisala izvješće za prošlu godinu koje su prenijeli neki portali. Sjajno nažalost nije. To mogu potvrditi i ja iz svojih kolica, osobe s invaliditetom su svedene na puko preživljavanje i ne vide se nigdje. Osim par stotina iznimaka, par stotina osoba s invaliditetom koje idu u školu ili studiraju ili u krajnjem slučaju rade.

Puni smo propisa i deklaracija, a malo smo pravog i stvarnog života osoba s invaliditetom. Još uvijek su nam ugrožena osnovna ljudska prava, koliko god to čudno zvučalo i koliko god to političarima smetalo. Isto tako, politika deklarativno će reći da će za osobe s invaliditetom napraviti društvo po mjeri čovjeka, ali kad se spustite na asfalt, onda ne da nije po mjeri čovjeka, nego se ne može ostvariti pravo na kretanje. Idemo sad s par primjera. Zašto ja s autobusom iz Zagreba ne mogu otići do Rijeke kao svaki normalni putnik. Zašto nam još pošte, banke, sudovi pa čak i neke škole, zdravstvene ustanove – nisu prilagođene. Da se razumijemo, ne govorim samo o gradu Zagrebu. Ima i drugih mjesta, sela i manjih gradova, gdje osobe s invaliditetom nažalost ne mogu ući, obaviti, izaći.

Još uvijek diskriminiramo osobe s invaliditetom kad se tiče i zapošljavanja. Jesmo se zapitali koliko je javnih firmi do danas zaposlilo osoba s invaliditetom. Treća stvar. Zašto roditelji djece s teškoćama imaju još u nekim županijama, općinama i gradovima probleme upisa djece u školu. Zato što nam lokalni šerifi nemaju pojma što zakon sve piše, ali je žalosno što još uvijek nismo naučili da se zakon mora provoditi. Inače je ovo divna zemlja koja potpiše 150 konvencija i preuzme obvezu, a da ih ne može isplatiti, isfinancirati i onda se dođe do trenutka kad je čovjek jednostavno pred zidom. Tako da roditelji djece s teškoćama u razvoju prvo ne znaju gdje mogu sve pročitati svoja prava, a druga priča je što im neće nitko reći gdje mogu ostvariti ta prava. Četvrta stvar. Kako mi želimo ustvari osobe s invaliditetom integrirati i pomoći, kad to sami nismo u društvu u kojem živimo spremni prihvatiti.

Najteže je roditeljima s djecom koja imaju neki oblik invaliditeta jer moraju pronalaziti zakone, pravilnike i kako pomoći svom djetetu da ga što prije uključe u zajednicu. Je li se ikad zakonodavac pitao kako je uključiti malo dijete s teškoćama u razvoju u vrtić. Kako će ga u vrtiću prihvatiti? Postoji li defektolog, logoped i stručni radnik koji će pomoći tetama u vrtiću da dijete što prije socijaliziraju i integriraju? Tu se čak krše prava djeteta. Jer roditelji u malim sredinama prvo nemaju od koga saznati informacije, drugo nisu svi roditelji informatički pismeni da bi mogli doći do podataka da bi mogli pomoći svom djetetu. I treće, u malim mjestima ima malo vrtića i odgojnih skupina djece u koje bi ih mogli uključiti. Imamo još puno primjera, a najveći primjer je hrvatsko zdravstvo.

Evo, navest ću jedan primjer. A to je udruga Kolibrići, koja se već godinama bori da njihova djeca dobiju lijek, ali netko u sustavu hoće sam odrediti tko može, a tko ne može dobiti lijek. Ne možemo biti bolji od liječnika i znanstvenika, ali isto tako zašto moramo nekome isključivati pravo na život. Mogao bih napisati cijelu knjigu kako se krše ljudska prava osoba s invaliditetom i djece s teškoćama u razvoju. Evo za kraj još jedan primjer. Ratni vojni invalidi imaju duplo veću invalidninu od djece s teškoćama i "običnih" osoba s invaliditetom. A i njegovatelji ratnih vojnih invalida su bolje plaćeni od ovih drugih. Ako vam je ovaj blog malo dugačak, čitajte ga lagano i polako.

Vaš bloger Ježeva kućica, Hrvoje Antonio Belamarić.



*Iznesena mišljenja ili stajališta autora ne odražavaju nužno stajalište HRT-a