It´s the ideology, stupid!

Mi (Us), Sjedinjene Američke Države, 2019.
Režija Jordan Peele

Opsadno stanje (Captive State), Sjedinjene Američke Države, 2019.
Redatelj Rupert Wyatt

Polemizirajući u Drugoj smrti neoliberalizma s tržišnim kapitalizmom, liberalizmom i njegovim ciničnim i fundamentalističkim fetišima, stalnim krizama i ponovnim vraćanjima, Slavoj Žižek parafrazira klintonovsko-karvilovski obračun s pokojnim Georgeom H. W. Bushom. Odnosno, frazu It`s the economy, stupid! preobražava u onu To je ideologija, glupane!, kako bi ukazao kako su i naizgled deideologizirani procesi duboko u raljama politike i ideologije. Te riječi jednog od najznačajnijih suvremenih filozofa i postmarksističkih teoretičara neuvijeno nam nadiru u slučaju dva recentna američka filmska naslova, kao i jednog događaja koji upravo potresa društvenu i kulturnjačku scenu hrvatske metropole.

Jordan Peele većinu je svoje karijere proveo kao uspješni komičar. Prije dvije godine odlučio je postati redatelj pa je snimio Bježi!, vrlo dobro prihvaćeni spoj filma strave, crne komedije i političke alegorije u osnovi oslonjen na Kramerov klasik Pogodi tko dolazi na večeru. Bježi! je imao lijep kino uspjeh, priskrbio je naklonost kritike, oskarovske nominacije te dobio Oscara za izvorni scenarij, a oni koji ga nisu voljeli ukazivali su na zbrčkanost u pričanju priče, potpuno potonuće u eksploataciju u posljednjoj dionici filma te jeftini politički antirasistički angažman u vrijeme Trumpova sjedanja u glavni stolac Bijele kuće.

Dubioze oko (ne)shvaćanja Peelove poetike dodatno produbljuje Mi, originalnoga naslova Us, a može i US, odnosno United States što znači da je njegov autor odlučio posložiti još jedan politički pačvork koji, kako su pojedini kritičari već primijetili, kreće suprotnim putem od klasičnih začinjavaca horor žanra poput Georgea A. Romera ili Wesa Cravena. Oni su se na osnovnoj razini plošno kretali unutar žanrovskih granica nadograđujući ga političkim i ideološkim. Peele, pak, polazi od politike i ideologije te svoje teze potom žanrovski farba. U početku sve to uistinu izgleda kao podgrijavanje žanrovskih obrazaca kroz priču o obitelji Wilson koja se bori protiv svojih opakih dvojnika, no ubrzo se pretvara u alegorijsku pripovijest, crnohumornu satiru sa snažnim socijalnim kontekstom i ovaj put rasnim podkontekstom. Jer, kontrapunkt Wilsonovima su Tylerovi, dobrostojeća i bjelačka obitelj koje će, pak, njihovi dvojnici, odjeveni u radničke kombinezone, odmah potaracati.

Ima u Mi elemenata svega i svačega, od Kubrickova Isijavanja preko gotovo zaboravljenog horora iz osamdesetih C.H.U.D. Douglasa Cheeka čiji utjecaj Peel jasno priznaje do Haneckova Funny Games. Peelle i ovaj put polazi od high-concepta, no načelna pretencionost ne seže mu dalje od biblijskoga citiranja poglavlja o Jeremiji. Međutim taj se koncept puno brže urušava neko u slučaju Bježi! Jednostavno, Mi je u izvedbenom smislu prilično zbrčkan, izložen brojnim nelogičnostima što je, doduše, imanentno filmovima strave koji su zbog toga dugo i tavorili van domašaja kritičarskog i teorijskog elitizma. Motivacijski i narativni okvir uobličen je uvodom filma koji seže u Adelaidino djetinjstvo (u odrasloj dobi glumi ju oskarovka Lupita Nyjong´o) i užas što ga je doživjela u luna-parku te na otkriće o tajnoj vladinoj operaciji kloniranja ljudi gdje je zanimljivi segment iskonske prirode uglavnom zanemaren. U ključu političke i socijalne alegorije, Mi je stoga puno zanimljiviji iako određen plošnim ključem o dvjema Amerikama, o nama i o njima.

Još više u ideološko je uvaljan Opsadno stanje što ga je režirao Rupert Wyatt, autor zapaženih i hvaljenih trilera The Escapist i drame The Gambler, ali prije svega Planeta majmuna: Postanak, maestralnog prekvela klasika iz 1968. Opsadno stanje počinje kao distopija locirana u čikaško predgrađe, desetak godina nakon invazije vanzemaljaca i njihova osebujnog totalitarizma. Film do kraja i jest distopičan, ali nas je Wyatt svjesno lišio visokoproračunske spektakularnosti prikaza propadanja svijeta. U priči u kojoj je središte Chicaga ograđeno zidom, deportacije sa Zemlje su svakodnevna pojava, a socijalne razlike su metastazirale, ponajprije pratimo posljedice jednog pokušaja revolucije koju je vodio Rafe Drummond (Jonathan Majors) čiji mlađi brat Gabriel (Ashton Sanders) sada želi pobjeći iz grada što će svojim pozivom zaustaviti policajac William (John Goodman koji je, uz Wyatta, i koscenarist filma).

Već je uočeno kako Opsadno stanje prilično podsjeća na vrsni District 9, a to se prije svega odnosi na njegov politički naboj, jasne aluzije na trenutnog američkog zakonodavca (usput, Sjedinjene Američke Države ovdje su preimenovane u Sjedinjenu Američku Državu), dodatno getoiziranje siromašnih te narativ o američkom preporodu od kada su vanzemaljci preuzeli vlast. To je sve prilično zanimljivo, kadšto i subverzivno, no Wyattovo ostvarenje ima jednu bitnu stvar iz koje, paradoksalno, proizlaze i glavne mane i vrline filma.

Odustajući, dakle, od blockbuster poetike, Wyatt je uvjerljivost pokušao prisnažiti odlukom da film stilski postavi dokumentaristički. Na načelnoj razini to funkcionira. Problem je što takva forma, podcrtana i scenarističkom neodlučnošću, uvjetuje gledateljsku nemogućnost vezivanja uz precizno određene likove (Soderbergh je, primjerice, istovjetno postupio u svojim lošijim filmovima). A za žanrovski tip filma to je, ipak, nedostatak. Opsadno stanje će u svakom slučaju razočarati one koji vole uobičajene megabudžetirane SF-ove o apokalipsama, alien invazijama, distopijama...Da, ovdje je riječ o politici i ideologiji, a ne o žanru.

Baš kao što je potpuno jasno o čemu je riječ u svemu onomu što se ovih dana događa oko zagrebačkog kina Europa. Kakvi ugovori, kakvo renoviranje, kakvi europski fondovi, kakva terasa, šank-linija i prebrojavanje porijekla, prćije i ćevapi, kakav kapitalizam koji sve guta...? Prije deset godina tadašnjem socijaldemokratskom gradonačelniku trebala je ta urbana, kulturnjačka priča, svi ti ljudi koji su odlazili ili odlaze u Europe i Jabuke. Danas mu jednostavno uslijed političkog repozicioniranja sve to i svi oni više ne trebaju. Nažalost, i to je ideologija.



*Iznesena mišljenja ili stajališta autora ne odražavaju nužno stajalište HRT-a