Zašto trebamo javnu televiziju?

Zašto je potrebna javna televizija? Sigurno se nitko neće baviti kulturom, kulturnom baštinom, sportom za mlade te osobama s invaliditetom, a isto tako nećemo se baviti starijim osobama, školstvom i drugim problemima u društvu. Problemi su sljedeći: što su privatne televizije ojačale u marketingu i krenule s brendiranjem dok su javne televizije još daleko od svega toga.

S druge strane u Hrvatskoj ljudi uopće ne znaju što znači javna televizija, a nismo se potrudili da im objasnimo koja je vizija javne televizije. Moramo najprije objasniti viziju javne televizije.

Misijski ciljevi HRT-a:
1. Stvarati vrijednosti za društvo i pojedinca
2. Čuvati, njegovati i promicati hrvatski nacionalni identitet, kulturu i hrvatski jezik
3. Promicati civilno društvo i demokratske standarde
4. Promicati aktivnosti usmjerene na ljudsko zdravlje te zdrav i održiv ekološki sustav
5. Poštovati različitosti i poticati na toleranciju
6. Promicati znanje, pomoći u obrazovanju, učenju i stjecanju novih vještina
7. Sudjelovati u kulturnom obogaćivanju i oslobađanju potencijala
8. Promicati povezivanje Republike Hrvatske s Hrvatima izvan Republike Hrvatske
9. Poticati kreativnost i inovativnost
10. Poticati poduzetništvo i pozitivno utjecati na gospodarska kretanja
11.  Poticati solidarnost i humanost
12. Promicati medijsku kulturu i pismenost i sudjelovati u njihovu unapređivanju
13. Pomoći ljudima da razumiju svijet oko sebe i da se prilagode promjenama
14. Predstavljati Hrvatsku, njezine građane, županije, gradove i općine
15. Čuvati dignitet i promicati vrijednosti Domovinskog rata
16. Upoznavati hrvatske građane sa svijetom i svijet s Hrvatskom
17. Očuvati i jačati povjerenje javnosti prema javnom medijskom servisu.

Zašto je javni servis presudan za europski put razvoja demokracije, društva i kulture?

Države članice EU-a imaju zadatak osigurati uredničku, ali i financijsku neovisnost javnog medijskog servisa. Smatra se da se bez financijske neovisnosti i stabilnosti ne može osigurati neovisnost, zaštićenost i profesionalnost novinara. Komercijalni sektor ovisi o pokroviteljima, a pozicija novinara kod takvih nakladnika je vrlo nesigurna, što unosi strah u rad novinara.

EU ocjenjuje da je javni medijski servis ujedno i glavni investitor u europsku kulturu, bez obzira na to radi li se o našim vlastitim proizvodima u području audio, audio-vizualne ili multimedijske industrije ili o kanaliziranju javnih sredstava u razvoj i investiranje kulturne djelatnosti izvan same organizacije javnog nakladnika (iz gornje tablice vidi se što to znači na razini Hrvatske). Komercijalni nakladnici, a posebno novi nagli razvoj i jačanje SVOD sektora, ni približno ne osiguravaju takve investicije u kulturu. Naprotiv, nerazmjerno na europsko medijsko tržište donose sadržaje niske razine kvalitete s drugih tržišta u svijetu i time ugrožavaju europsku kulturnu industriju.

Javni sektor ima određene nacionalne kulturne obveze utvrđene zakonima koje komercijalni sektor nema niti mu se mogu nametnuti. To su obveze vezane uz nacionalni kulturni identitet, uz nacionalnu umjetnost (osobito glazbenu i dramsku), čuvanje nacionalnog jezičnog blaga i identiteta, uz obrazovanje, promoviranje znanosti, očuvanje baštine, brigu o održanju prirodnog okoliša i zdravlja itd.

Javni sektor također ima daleko oštrija pravila i načela vezana uz zaštitu osjetljivih društvenih skupina, potrošača, djece i maloljetnika. Ima zadaću sudjelovanja u aktivnostima usmjerenim protiv nasilja, ali i protiv lažnih vijesti i informacija.  

Primarno, pristojbom se financira proizvodnja i objavljivanje (emitiranje) HRT-ova radijskog, televizijskog i multimedijskog programa. Radi se o četiri televizijska programa (dva opća i dva specijalizirana) na nacionalnoj razini, tri radijska programa na nacionalnoj razini, osam regionalnih radijskih programa te internetskih multimedijskih sadržaja. Svi radijski programi dostupni su i globalno putem interneta, a od televizijskih programa oni sadržaji koji su HRT-ov proizvod odnosno za koje je HRT osigurao sva potrebna prava za takvo prikazivanje. Televizijski su programi osim za slobodno odašiljanje u zemaljskoj mreži odašiljača dostupni i u satelitskom emitiranju za Europu.

Raznovrsnost programskih sadržaja koje je HRT obvezan proizvoditi, suproizvoditi i objavljivati određena je Zakonom o HRT-u, a precizno definirana Ugovorom o pružanju javne usluge koji se sklapa između HRT-a i Vlade Republike Hrvatske.

Pristojbom se također financira djelovanje četiriju glazbenih ansambala (Simfonijskog orkestra, Zbora, Tamburaškog orkestra i Jazz orkestra) pri HRT-u čija je zakonska obveza.

Nadalje, pristojbom se sufinancira proizvodnja programskih sadržaja za druge (komercijalne i nekomercijalne) nakladnike u okviru Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija, čijim sredstvima raspolaže Vijeće za elektroničke medije.

Pristojbom se također sufinancira hrvatska proizvodnja audio-vizualnih djela u okviru sredstava kojima raspolaže Hrvatski audiovizualni centar.

Hrvatska (HRT) godišnje ostvari prihod oko 1,4 milijarde kuna, što je oko 180 milijuna EUR. Njemačka (ARD + ZDF) prihoduje oko 9,5 milijardi EUR, što je 52 puta više od Hrvatske. Velika Britanija oko 8,1 milijardu EUR što je 45 puta više od Hrvatske. No, pogledajmo zemlje sličnih dimenzija (a poslije ćemo vidjeti i da su isporuke javnih servisa slične). Nizozemska (NPO) ostvaruje prihod od 848 milijuna, što je gotovo 5 puta više od Hrvatske. Danska (DR) oko 540 milijuna, što je oko 3 puta više nego Hrvatska. Finska 472 milijuna, 2,6 puta više. Flamanska belgijska javna radiotelevizija (VRT) oko 450 milijuna, 2,5 puta više. Valonska belgijska radiotelevizija (RTBF) oko 338 milijuna, 1,9 puta više.

Hrvatska radiotelevizija pak ostvaruje prihod oko 50% veći nego Slovenija ili Slovačka, ali se može pokazati da ima znatno bolji i skuplji program.

Manje od Hrvatske ostvaruju prihod: Slovenija, Maroko, Slovačka, Srbija, Bugarska, Island, Estonija, Cipar, Letonija, Litva, Vatikan, Makedonija, Albanija, Crna Gora, Armenija, Ukrajina, Malta, San Marino, Luksemburg, Moldavija i Andora.

Ako te prihode po državama svedemo na broj stanovnika (što je fer usporedba), vidimo da se Hrvatska pomakla prema zemljama s relativno višim prihodima. Možemo zaključiti da su prihodi Hrvatske televizije viši nego što nam dopušta broj stanovnika, što može reći da smo premala zemlja za tako jak/skup servis. No, to je vrlo grubo relativiziranje.

S 42,64 eura po stanovniku (2015., dakle, na samom početku masovnog iseljavanja) Hrvatska je ispod europskog prosjeka, ali je važno pogledati tko je oko nas. Slovenija je u još lošijem položaju, ali nije baš zgodno što smo toliko skuplji od Češke, a pogotovo od Slovačke ili Poljske.

Vidi se da glavninu financiranja javnih medijskih servisa u EBU zoni nosi pristojba – 64,5%. Slijede drugi javni izvori (uglavnom državni budžeti ili zaklade) – 13,9%. Ukupno javna sredstva čine 78,4% svih prihoda javnih servisa. Oglašavanje, kao glavni oblik komercijalnih prihoda, čini 10,4%. Ostali komercijalni čine 7,7%, a ostali nerazvrstani prihodi 3,5%.

Dakle, pristojba je bez sumnje glavni i najvažniji oblik financiranja javnih servisa u EBU zoni. Osim u Europi, pristojbom se financira javni servis u Japanu, nekim afričkim zemljama i nekim bivšim britanskim kolonijama. 

Vidi se da se praktički „čistom“ pristojbom financiraju javni servisi u: Grčkoj, Norveškoj, Švedskoj, Danskoj, Češkoj. Uglavnom, pristojbom s nekim manjim udjelom ostalih javnih izvora i komercijalnih izvora financiraju se u: Turskoj, Hrvatskoj, Njemačkoj (ARD i ZDF), Sloveniji, Francuskoj, Portugalu, Švicarskoj. Većinski pristojbom, ali s nekim većim dijelom ostalih javnih ili komercijalnih prihoda financiraju se u: Makedoniji, Rumunjskoj (do neki dan), Slovačkoj, Velikoj Britaniji (s tim da u ovom prikazu NIJE samo BBC, tu su još neki nakladnici s javnim statusom), Italiji, Austriji, Albaniji, Irskoj. Manjinski pristojbom financiraju se u: Maroku i Poljskoj.

Uopće nemaju pristojbu: Finska (YLE, financira se na vrlo specifičan način, ali javnim sredstvima), Luksemburg, Vatikan, Ukrajina (državni budžet), Estonija, Gruzija (državni budžet), Bugarska (državni budžet), Litva, Španjolska (državni budžet nakon žestokih poigravanja pristojbom), Armenija, Crna Gora (nakon velikih problema s prikupljanjem pristojbe), Cipar, Latvija, Mađarska, Moldavija, Srbija (također nakon velikih problema s prikupljanjem pristojbe), Andora, San Marino, francuski dio Belgije, Island, flamanski dio Belgije, Malta. Ovo su podaci iz 2017. godine, kolege Damira Šimunovića.

Evo naveo sam vam nekoliko primjera kako se financiraju ostale javne televizije u Europi i zašto su bitne da postoje i provode javnu televiziju.

Nemojmo zaboraviti ni javni radio jer i javne radijske postaje su vrlo bitne jer nemaju svi ljudi svugdje dostupan televizijski signal, a i neki više vole slušati radio nego gledati televiziju, a zaboravljamo da je ista funkcija javnog radija da informira, educira i da zabavlja.

Moram sada napraviti jedan blog o javnoj televiziji zato što mislim da je dužnost da znamo što je javna radiotelevizija, a posebice to moraju znati osobe s invaliditetom, djeca s teškoćama u razvoju i njihovi roditelji tako da bi znali koja su njihova zakonska prava i kako mogu utjecati na vlade i na one koji odlučuju o životu osoba s invaliditetom i djecom s teškoćama u razvoju. Nama je bitan dobar javni servis da bi osobe s invaliditetom dobile pravu informaciju u pravo vrijeme i na pravom mjestu. Sad je to daleko pitanje dobivamo li u pravo vrijeme informaciju. Toliko od mene u ovom blogu koji sam posvetio javnoj radioteleviziji u Hrvatskoj i Europskoj uniji.

Pristojba se u svim javnim televizijama plaća i određuje je pojedina vlada države u kojoj je javna televizija u Europskoj uniji.


Vaš bloger Hrvoje Antonio Belamarić

*Iznesena mišljenja ili stajališta autora ne odražavaju nužno stajalište HRT-a