Bilo jednom u Marseilleu. Sad.

Tranzit (Transit), Njemačka/Francuska, 2018.
Redatelj Christian Petzold


Luke su mjesta gdje se
pripovijedaju priče

Slavna je i velika povijest drugog po veličini francuskog grada još od kada su ga u šestom stoljeću osnovali Feničani preko procvata pod zaštitom provansalskih vikonta i statusa glavne luke carstva iz koje će put Pariza 1792. godine krenuti petstotinjak revolucionara pjevajući Chant de guerre pour l`armee du Rhin – kasnije poznatu kao Marseljezu – do današnjih dana multietničkoga industrijskog centra s epicentrom u Marseille-Fosu, jednim od najvećih europskih lučkih kompleksa. Na ovim prostorima dotični je grad najpoznatiji po atentatu na kralja jugoslavenske monarhije, ali i po nogometnom klubu za koji su Josip Skoblar i Alen Bokšić trpali golove.

Kako god, luke su, eto, mjesta gdje se pripovijedaju priče, a tako velebna, povijesno i kulturno važna luka kakva je Marseille ima ih na tisuće. Jedna od njih događala se na početku njemačke okupacije i uspostave višijevske republike kada je velik broj Židova i drugih protivnika nacizma upravo u tom gradu pokušavao pronaći spas, uglavnom kao tranzitnoj lokaciji prema dalekomorskim destinacijama. U Marseilleu je u to vrijeme formiran i Odbor za hitna spašavanja gdje je kao jedna od ključnih osoba figurirao Varian Fry, novinar koji je spasio na tisuće Židova pa je postao prvi američki Pravednik među narodima, o kome je britanski filmaš Lionel Chetwynd snimio vrlo dobru televizijsku dramu Varianov rat.

Jedna od onih koja se početkom četrdesetih zatekla u Marseilleu bila je i njemačka književnica Anna Seghers, članica Komunističke stranke, koja je 1933. godine pred Hitlerom pobjegla u Francusku, a 1941. u Meksiko da bi se nakon rata vratila u Istočnu Njemačku i bila dugogodišnja čelnica udruge pisaca DDR-a, a početna djela napisana u stilu nove objektivnosti kasnije je zamijenila poetikom socijalističkog realizma. Njezin najpoznatiji roman je Sedmi križ, prema kojem je Fred Zinnemann snimio film sa Spencerom Tracyjem. Još 1944. objavila je, pak, Tranzit, utemeljen na njezinu vlastitom iskustvu, u kojem opisuje Marseille, koji je na početku rata bivao svojevrsnom slobodnom zonom, kao grad mnoštva izgubljenih ljudi što su pred nacističkom najezdom ostali bez doma, stvarajući višeslojno djelo s pojedinačnim sudbinama i s univerzalnim antiratnim obrubom.

Christianu Petzoldu, najistaknutnijem i najkoherentnijem predstavniku berlinske škole, roman se odmah svidio, a na njega mu je ukazao pokojni Harun Farocki, scenarist i dugogodišnji Petzoldov suradnik (zajedno su počeli raditi i na adaptaciji Tranzita). Nikakvo čudo, jer to djelo Anne Seghers sadrži nekoliko bitnih elemenata koje Petzold u svom radu preferira i varira. Tako on svoja ostvarenja voli pozicionirati u intenzivne, gotovo pa prijelomne društvene godine – primjerice, u Barbari u istočnonjemačke rane osamdesete kada je Stasijeva tortura, zbog određenih napuknuća komunističkog sustava u susjedstvu, dodatno ojačana ili, kao u Feniksu, u berlinsku 1945. čiji kaos nije potrebno dodatno elaborirati. Vremensko datiranje u Petzolda je, dakle, pojačano i s onim lokacijskim pri čemu je, kako su primijetili organizatori nedavnog ciklusa njegovih filmova u zagrebačkom kinu Tuškanac, nerijetko riječ o urbanim pustarama, što u slučaju recentnog naslova donekle vrijedi, budući da je Marseille u Tranzitu formalno napučen grad, ali lišen svakog sadržaja osim onoga kao svojevrsnog sabirnog centra ljudskih nesreća.

Roman Anne Seghers Petzoldu nudi i njegov omiljeni motiv, onaj identitetnog propitivanja, ostvaren kroz lažne ili višestruke identitete što mu onda omogućuje postupno otkrivanje slojeva priče, dramsku strukturu izgrađenu na detekciji, svojevrsnu varijantu neo-noira. U Feniksu se, na primjer, to odnosilo na Nellynu facijalnu rekonstrukciju, ali i prijetvorni lik njezina supruga. U Tranzitu je u središtu priče Georg (Franz Rogowski kojeg znamo iz one-take Victorije, fizički iznimno nalik Joaquinu Phoenixu), radijski i televizijski mehaničar, koji stiže u Marseille preuzimajući identitet pisca Weidela koji je, u strahu od Nijemaca, počinio samoubojstvo. Nesretnog pisca u Marseilleu čeka supruga Marie (Paula Beer), a Georg – u kojega Marie istodobno izaziva žudnju i bojazan – se pokušava na temelju lažnog identiteta domoći Meksika, nailazeći na niz birokratskih prepreka te u međuvremenu ostvaruje odnos s dječakom Drissom (Lilien Batman) i njegovom majkom Melissom (Maryam Zarre) čiji je suprug, pak, preminuo u vlaku kojim je Georg stigao iz Pariza. Mreža je to prenapregnutih likova i njihovih odnosa kojoj prijeti napuknuće, ali ih Petzold vješto vodi elegantnom režijom, ovaj put lišenom snažnije estetizirane vizualnosti prepuštajući pokoji dio lirici naratora. U scenarij je ubacio i segmente knjige Tajna i nasilje Georga K. Glasera o njemačkom komunistu koji iz domovine odlazi u Francusku gdje radi kao obrtnik.

Usporedbe s Casablancom su sasvim očite. Uostalom, navodno je, osim Sedmog križa, Seghers holivudskim producentima za adaptaciju ponudila i rukopis Tranzita, a oni su je odbili uz obrazloženje kako upravo rade na jednoj sličnoj priči pa kruže glasine kako su neki motivi njezina romana ipak ubačeni u klasik nad klasicima. No, onaj ključan moment je Petzoldova odluka da događaje s početka Drugog svjetskog rata scenski uprizori u današnjem vremenu. Nije ovdje riječ o nikakvom spojliranju , sve je odmah jasno čim u kadru pariških ulica ugledamo prvi kombi. Razlog za takvu odluku svakako je u vremenu današnjem koje i Petzolda, poput mnogi drugih, podsjeća na traumatičnu prošlost. On sam priznaje kako je ideju za tako nešto dobio u marsejskoj luci gdje su ga fascinirali svi ti ogromni brodovi koji dovoze ljude sa sjevera Afrike. Ta pomaknuta distopija vrlo efektno oplemenjuje Petzoldovo ionako bogato pripovijedanje.



*Iznesena mišljenja ili stajališta autora ne odražavaju nužno stajalište HRT-a