Didi i Dodu, da!

Moj dida je pao s Marsa, Hrvatska, 2019.
Redatelji Marina Andree Škop i Dražen Žarković

Moj dida je pao s Marsa od početka je mišljen kao prilično ambiciozan projekt. Zbog toga je vjerojatno i njegova produkcija trajala dugo. Sama činjenica da je riječ o znanstveno-fantastičnom filmu – i to uz Marasovićev The Show Must Go On jedinom takvom žanrovskom ostvarenju od državne samostalnosti – uključuje produkcijsku zahtjevnost. Iako su se već u prvom desetljeću sustavno organizirane proizvodnje igranih filmova u našoj zemlji pojavili i prvi filmovi namijenjeni djeci i ta je tradicija i u teškim trenucima opstojala te je možda brojem nevelika, ali u savezništvu s produkcijom televizijskih serija itekako izdašna, tek se Dušan Vukotić s parodijskim Gostima iz galaksije i primarno bajkovitom fantazijom Sedmi kontinent – očešao o SF.

Hrvatski novomilenijski kreativni i komercijalni preporod žanru filmova za djecu dale su adaptacije klasičnih i popularnih dječjih romana. U tom društvu samo Duh babe Ilonke Tomislava Žaje nije ostvaren po književnom predlošku. Pa je i u tom smislu Moj dida je pao s Marsa istodobno morao osigurati i odmak i pomak. Nad svime se nadvija i sjenka holivudskih uspješnica na čiji je narativ i stil predtinejdžeska publika, na koju je Moj dida... prvenstveno usmjeren, navikla.

Dojam je kako su sve te okvirne zamke uspješno riješene. Film je nastao prema ideji Irene Krčelić, scenaristice već spomenutog Duha babe Ilonke, a režija povjerena Marini Andree Škop, dosad više znane kao producentice, ali i autorice vrlo ugođajnog dokumentarca Sevdah i Draženu Žarkoviću koji je režirao Zagonetnog dječaka pa je upoznat s prednostima i potencijalnim opasnostima rada na filmovima za djecu. Priča o djevojčici Uni (sjajan debi Lane Hranjec) čiji se život preokrene kad spozna kako joj je djed (cijenjeni norveški glumac Nils Ole Oftebro) vanzemaljac pa će pomoć u spašavanju djeda i majke (slovačka komičarka Petra Polnišova), potražiti od preslatkog, mrzovoljnog i ciničnog robota Dodoa (glas mu posuđuje Ozren Grabarić, a izradio ga je proslavljeni umjetnik Zdenko Bašić), oslonjena je na izvedbeno dobro sročeni SF misterij, načelno i na pokoji filmski klasik poput Spielbergova ET-a, ali i na serijal Laboratorij na kraju svemira što ga je za HTV proizvodio producent Mog dide... Studio Dim, opet prema ideji Irene Krčelić.

Ne treba tu puno pametovati; osim oklopa popularnog žanra znanstvene fantastike i misterije, u svojoj nutrini Moj dida je pao s Marsa sadrži sve bitne, pa i teorijske elemente, nužne za uspješan film za djecu. Dakle, ako i shematično-teoretski postavimo stvari pa se pozovemo na Dubravku Težak, prema kojoj takva vrsta filma mora imati čvrstu fabulu, kako bi dijete u svakom trenutku znalo što se događa, odnosno da  mora sadržavati jasnoću i djetetu ponuditi puno dinamike, jasno je kako su perceptivni uzusi zadovoljeni. Režija Andree Škop i Žarkovića je dinamična, bez praznih hodova, čak i u usporedbi sa spomenutim, nabrijanim holivudskim srodnicima. A kako je, prema riječima cijenjene profesorice dječje književnosti, važno zadovoljiti i emocionalne potrebe djece, one su ovdje očekivano uzdignute na razinu univerzalnosti po, za djecu vrlo teškom, suočavanju s gubitkom voljene osobe.

Inozemni partneri nesumnjivo su osigurali bolje produkcijske uvjete filmu što je vidljivo iz njegove vizualne efektnosti, no uz to je povezan i jedini nedostatak filma. Oftebro i Polnišova nesumnjivo su dobri glumci, ali njihova hrvatska sinkronizacija donekle strši, a ponekad čak i ometa spominjani odličan ritam filma koji će ionako na pojedinim tržištima biti sinkroniziran. Kako god, nakon svršetka serijala o Koku, bili smo zabrinuti za budućnost i komercijalno uspješne domaće produkcije filmova za djecu. I eto je dida došao s Marsa i nekako otjerao taj strah.


*Iznesena mišljenja ili stajališta autora ne odražavaju nužno stajalište HRT-a