Tražim posao

Tražim posao.
Tako je osobama s invaliditetom… I onda kada otvore oglase s poslovima uvide da im je izbor sužen. S druge strane, problem su im poslodavci koji nemaju dovoljno znanja o zapošljavanju osoba s invaliditetom. Nažalost, država je krenula s poticajima, ali pitajmo se bi li, da poticaja nema, osobe s invaliditetom, žene i starije skupine našle posao?! "Vjerojatno" ne bi. To dovoljno govori o sustavu i koliko je on čudan. Sva sreća pa smo postali dio EU-a i tako dobili mogućnost traženja poslova po cijeloj Europi. Ali pitam se ja: "Što će biti kad svi koji mogu raditi odu van?" Gdje ćemo mi naći osobe koji žele raditi?

Ja znam vrlo mnogo osoba s invaliditetom koje su poslije svog školovanja htjele što prije izaći na tržište rada i godinama uzaludno tražile posao. Pritom su izgubile vrijeme i motivaciju, a i nešto novca. Onda na kraju nemate pomoć ni od države, pa tako ni u traženju posla, niti vas ona stimulira da ga nađete. E sad, u kome je problem? Po meni problem je na više mjesta.

Prvo, problem je što za zapošljavanje osoba s invaliditetom država mora davati nekakve poticaje. Drugi problem su na primjer srednja i mala mjesta u kojima je u startu izbor potencijalnog zaposlenja manji. Treći problem su i same osobe s invaliditetom koje nakon nekog vremena, s razlogom, izgube volju za traženje posla. Nakon toga postaju problem jer su depresivni, povučeni u sebe, izgubljeni te bez volje za radom.

Takvim osobama treba dati mogućnost da se educiraju kako bi nadogradili ono što su naučili, ali i imali kako provoditi vrijeme. Jer u suprotnom vrijeme će iskoristiti za kladionice i kafiće što može negativno utjecati na njihove obitelji.

E sad, evo dva pozitivna primjera. Prvi, slijepe osobe koje rade po bolnicama ili salonima za masažu kao fizioterapeuti. Zdravi ljudi često ih hvale što je logično jer im je osjećaj dodira bolje razvijen. Drugi primjer su osobe s intelektualnim teškoćama koje rade u skladištu DM-a, prepakiravaju i lijepe deklaracije.

Mogao bi taj popis zanimanja biti i duži tako da bi se osobe s invaliditetom mogle uključiti i na brojna druga radna mjesta. Na primjer, u MUP-u bi biljege mogle prodavati osobe s intelektualnim teškoćama umjesto da ih prodaje kiosk Tiska. Čak bi osobe s invaliditetom mogle raditi kao izvođači fizičkih radova na gradilištu, pogotovo jer radnika nedostaje.

Sjećamo se priče "Buba bara" iz Vinkovaca u kojemu rade osobe sa Downovim sindromom. Pokazali su se kao dobri konobari. Ideja je dušu dala za uključivanje u tržište rada bez mnogo razmišljanja. Nadalje, znamo i za kafić "Silent" u centru Zagreba u kojem rade gluhe i nagluhe osobe.

Sigurno ima osoba s invaliditetom koji su programeri, pomoćni nogometni treneri (dvojica braće kojima je u posjet došao i izbornik Zlatko Dalić) itd… Malo više bismo se morali ugledati na Europu, Ameriku i ostatak razvijenog svijeta i vidjeti te naučiti kako oni uključuju osobe s invaliditetom.

Za kraj primjer nelogičnosti u zakonu. Za mnoge natječaje uvjet je položen ispit B kategorije vozačke dozvole. Ako imate epilepsiju ili spazam, ne nužno najjači oblik, niste kandidat za polaganje ispita zbog eventualnog napadaja tijekom vožnje koji stavlja vas i druge u prometu u opasnost. I samim time ne možete dobiti dozvolu te ste diskvalificirani s natječaja. To pokazuje da su nam natječaji u nekim stvarima rigidni, a u nekim drugima nisu.

Moglo bi se o ovoj temi naširoko i nadugačko, ali ja jednostavno ne želim pokvariti subotu. Samo želim da malo razmislite o svom okruženju i da se sjetite kako je ženama, osobama s invaliditetom i starijim osobama pri pronalaženju posla.

Vaš bloger Hrvoje Antonio Belamarić



*Iznesena mišljenja ili stajališta autora ne odražavaju nužno stajalište HRT-a