Pitka voda i sloboda

Posljednji Srbin u Hrvatskoj, Hrvatska, 2019.
Redatelj Predrag Ličina


Žestoko je, barem kvantitativno, u 2019. zakoračio hrvatski film. Godinu je otvorila Brešanova Koja je ovo država?, uslijedili su naslovi premijerno predstavljeni na prošlogodišnjoj Puli – Za ona dobra stara vremena i Mali.

Uz film o kojem ćemo pisati opširnije, svoj kino put počinju Lada Kamenski i Dom. A kako se na taj put sprema prvi dječji SF od državne samostalnosti i Devićev dugometražni dokumentarac Na vodi te igrani prvijenac Dane Budisavljević, već u prvom kvartalu godine imati ćemo veći broj repertoarnih domaćih naslova nego u cijeloj prošloj godini koju su pojedini kritičari proglasili najgorom hrvatskom filmskom godinom u ovom stoljeću, što je izazvalo i jednu medijsku polemiku u kojoj se uglavnom pucalo ćorcima i to iz barem dva razloga. Prvo, za siromašnu prošlu godinu nije krivnja ni na već davno bivšem ni na uskoro bivšem ravnatelju HAVC-a, nego prvenstveno u višemjesečnoj blokadi normalnih procesa uslijed previranja u i oko krovne kinematografske institucije što bi se uskoro opet moglo dogoditi. No, budimo realni – čim se normalizacija dogodila zapljusnuo nas je broj domaćih filmova, doduše uglavnom već davno odobrenih...a i pitanje je kako bi izgledala filmska 2018. sve i da se ništa od navedenog nije dogodilo. Uostalom, ono što se događa u ovoj godini nažalost sugerira kako je potencijalne gledatelje hrvatskog filma za isti sve manje briga, a tu se vraćamo na ključne probleme vezane za percepciju kinematografije lišene upumpavanja sredstava u tržišnu propagandu.

Pa je Brešanov film, upravo na temelju kampanje, imao sjajno otvaranje da bi interes potom lagano opao – oko 58 tisuća gledatelja je pristojna cifra, ali, objektivno, očekivalo se više. Porazno je svakako što pulski pobjednik u kina može privući tek oko pet tisuća ljudi, iako je riječ o žanrovskom filmu. Da domaća uspješnica ne mora biti nužno komedija, dokazuju, eto, naši istočni susjedi. I Galićeva je nostalgija trebala privući nešto više ljudi od otprilike tri tisuće, dok prvijenac Sare Hribar i Pleićev na Puli nezasluženo podcijenjeni Dom ipak pripadaju takozvanim art-house projektima kakvi su nužnost svake kinematografije. Možda Moj dida je pao s Marsa koji računa na ciljanu i dosad prilično vjernu dječju publiku i dugočekivani General budu zapaženo gledani pa ćemo onda 2019. zaokružiti u pozitivi...No, evo nam slučaja Posljednjeg Srbina u Hrvatskoj o kojem smo mogli ranije pisati, ali smo nekako čekali upravo s prvim rezultatima gledanosti. Sad, kad smo ih dočekali nismo ništa pametniji, ali je svakako stiglo vrijeme osvrnuti se na – odmah ćemo u glavu – s najduhovitijim hrvatskim filmom od Vitezove Šume summarum.

Još od davnih dana kada je dugometražni debi Predraga Ličine odobren na natječaju znalo se da bi to moglo biti tako. Kada su objavljeni prvi foršpani nada je poprimila konkretni oblik. A opet, neka čudna atmosfera vladala je toga ponedjeljka u zagrebačkom kinu Europi na domaćoj premijeri filma koja je pratila onu svjetsku na beogradskom FEST-u. Filmska ekipa se naslikavala, Severina se kao nešto nadmetala s jednom novinarkom, a uzvanici su se u sjedala smještali s jednakom dozom strepnje i ufanja da će Posljednji Srbin...biti stvarno dobar, zabavan i duhovit. Već nakon prvih nekoliko replika sve je postalo jasno. Kinom je zavladao smijeh i ona gotovo oslobađajuća misao kako je to to, kako nekoga duha ovdje još ima te kako taj duh, hegelijanski rečeno, oblikuje ljudska subjektivnost, odnosno ono čovjekovo ja hoću, jer tko sebe nije mislio, nije slobodan.

A kako je to Ličina sebe mislio i taj duh filmski proširio na gledatelje? Ostajući u zabranu vlastitog habitusa i filmskog odgoja, Ličina je shvatio kako je neke važne stvari moguće pravilno izreći upravo na ovakav način – nemilosrdno koketirajući s trashom i campom te općenito s onim što se smatra rubnim slikopisno-umjetničkim područjem. Dobro, davnih dana je, primjerice, pokojni George A. Romero dokazao da su storije o zombijima podatne za svakovrsnu alegoriju, a živi mrtvaci davno su zašli na područje komedije, kao u hvaljenom Dobro došli u zemlju zombija Rubena Fleischera.

Zombieland je ovdje distopijska, ali ne tako daleka Hrvatska koja je bankrotirala pa se iseljavanja iz nje masovno nastavljaju. Ljudi obolijevaju od nepoznatog virusa koji ih pretvara u zombije, širi se uobičajenim zombi načinima, a na koji su, ispostavit će se imuni samo hrvatski Srbi. Apokalipse su nerijetko povezane s nestajanjem neke važne tekućine, u ovom slučaju pitke vode, pa je glavni lik filma Mićo (Krešimir Mikić), zagrebački bonvivan koji je bogatstvo naslijedio zahvaljujući izvoru vode te, unatoč apokalipsi, pristojno živi, iako je hrvatski Srbin (dakle, imun!), jerbo, eto, biznis nema nacionalnost. On će u spašavanju reliquiae reliquiarum regnorum Dalmatie, Croatiae et Slavoniae, udružiti snage s glumicom Frankom (Hristina Popović), ovisnicom koja se proslavila ulogom filmske junakinje u domoljubnoj akcijskoj franšizi. 

Čarobni serum nećemo otkrivati, ali ćemo otkriti kako iza svega stoji bjelosvjetska zavjera, ali i Slovenci koji priželjkuju Veliku Sloveniju. I to je što se tiče priče sasvim dovoljno. Ostalo su naši apsurdi, stereotipi, predrasude, četnici, ustaše, partizani, desničari nečiste krvi, ludilo, zombiji, krv, rakija. U shizofrenoj situaciji vladavine političke korektnosti i grube dezintegracije iste od strane onih koji bi je trebali uznositi – a to je dio političkih elita – Ličina čini ono što se doima najpametnije i najpoštenije - ruga se sa svima, kako bi prema svima bio jednako nemilosrdan i pošten. Nešto nalik South Parku ili u domaćim okvirima već spomenutoj Šumi summarum.

Posljednji Srbin u Hrvatskoj je i film iznimno snažnog ritma, s karikaturalno dobrim glumcima, efektnim replikama. Kao jedno od svojih omiljenih tematskih ostvarenja njegov autor ističe južnokorejsko remek-djelo Vlak za Busan, ali popis filmskih i stilskih referenci u njegovu filmu je gotovo neprebrojiv i debelo izmiče žanrovskim određenjima horora i komedije. Mogu li takav čudotvorni pačvork prigrliti oni koji su najvjernija kino publika? Jesu li tinejdžeri spremni na ovakvo nadusustavljivanje kaosa kojim su svakodnevno društveno izloženi? Tu se vraćamo na početak priče i na nemogućnost odgovora. Brojke kažu kako je u prvih deset dana film pogledalo nešto više od 16 i pol tisuća gledatelja. Daleko je to od lošeg, no čini se kako smo za ovakvu vrstu oslobađanja tek ograničeno spremni. A zora puca...

*Iznesena mišljenja ili stajališta autora ne odražavaju nužno stajalište HRT-a